28.04.2007. Servisne informacije ... malo tuzlarija
Evo danas nam u Tuzlu dolazi predsjednik Pakistana. Ili se ja dobro ne sjećam ili ovakva priprema nije bila za nekog drugog predsjednika. Zato se kao kroz maglu sjećam kada je nekada davno dolazila štafeta za druga Tita. Prije toga, već dugo bi bile pripreme za slet, malo šta je meni bilo lijepo kao kada se vjezbalo za slet. Pošto je to bilo u nižim razredima osnovne škole, ne sjećam se baš svakog detalja, ali neke su mi stvari ostale u glavi. Vježbali bi na časovima fizičkog i na stadionu. Dječaci bi tada igrali fudbal jer oni nisu uvijek učestvovali u sletskim vježbama. Bilo je lijepo kada dođemo na stadion a dječaci nam donose vodu i gledaju kako mi to ponavljamo i ponavljamo, svaki pokret, da bude savršeno, iako neće drug Tito doći da nas gleda nego naši roditelji i važni ljudi iz grada. Neki važni drugovi i drugarice tada.
Dok traju pripreme za slet, u tom periodu stigne i štafeta do Tuzle na svom putu do Beograda, izađu građani da je pozdrave. Osim te omladinske bila je i pionirska, i znam da smo jednom nosili tu pionirsku. Pripreme su isto bile ozbiljne, osim u školi moralo se vježbati i kod kuće. Trčala sam ja tako po kući sa raznim predmetima, vježbam kako je uzmem, pa se okrenem, pa malo trčim i predam dalje. Dolazi konačno i taj dan kada stiže pionirska šrafeta, tu su i nastavnice fizičkog, da nas rasporede. Reda nastavnica dvije djevojčice, dječak u sredini, pa dva dječaka djevojčica u sredini. Moje mjesto je bilo negdje u blizini kina „Mladost“ i stavi mene sa strane a jednog dječaka u sredini. Odmah je to meni bilo krivo ali moje razočarenje je tek stiglo poslije, kada su meni i drugoj djevojčici predali cvijeće a njemu štafetu. Ni dan danas ja njega ne pozdravljam, vidim ga nekad i samo se smrknem, samo on i ja znamo šta je bilo između nas, i da nema vremena koje to može ublažiti.
Da se vratim sletu. I to se vježbalo kod kuće, sjećam se da je bila jedna teta Azra, koja je tu bila nešto glavna, ona je valjda radila koreografiju ili šta li već. Bilo je dobro i kada stignu haljinice za slet, sve iste a mi kako koja, nekoj bude mini nekoj midi. Roditelji su dužni da se u tim svečanim momentima uključe u sve to i svima kupe iste patike i štramplice, da tu nema jedna ovako jedna onako. Jedne godine haljine su bile crvene i žute sa volanom na bijele tufnice, ja sam nosila tu žutu. Taj dan kada bude slet, rijeke djece obučene u te iste haljine idu prema svojim školama gdje se poredaju pa polako do stadiona. Stadion pun, svako dijete maše tamo nekoj tačkici za koju misli da je to njegova mama ili tata, naš Tito. Na stadionu se za nas poredaju bijele tačke, zabodene ekserom da mi budemo poredani k´o jedan. Prvo idu mali iz obdaništa, pa mi iz osnovnih škola, pa onda srednje škole, a na kraju vojska. Vojska je bila ozbiljna, u uniformi i sa puškama.
Nevjerovatna je bila ta volja, da to sve bude dobro, ta želja da učestvujemo u tome. Eto, mogu danas da mašem predsjedniku Pakistana i zahvalim mu se što me je podsjetio na neka druga vremena, da u životu ima pravde, ja bih sada napisala kako sam ja nosila štafetu, a ovako moram reći da sam nosila cvijeće.
I na kraju da kažem u Tuzli je dan divan. Pas zvani „žućo“ koji je ugrizao po evidenciji 11 ljudi, a kažu da se neki nisu javili, još nije uhvaćen (pošla sam napisati uhapšen). Ne smijem ni reći šta ga čeka, ali priča se po mahali da suđenja neće biti.
Pjesma za danas je naša prošlogodišnja predstavnica na Eurosongu, Hari Mata Hari i Lejla. Nešto gledam, i njegov i spot za ovu godinu imaju neke čamce. Nađu oni za spotove najljepše prizore da čovjek odmah poželi da dođe u Bosnu ... samo neka u Tuzlu ne dolazi od Zagreba, najbolje je da ga spuste padobranom direktno na Korzo.