15.05.2007. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Danas će biti jako toplo. Osim najavljenih aktivnosti vezanih za 15. maj, za one koje zanima da kažem da OŠ "Pazar", jedno vrijeme OŠ "Džemal Mandžić", danas obilježava 70 godina postojanja. Prema nekim saznanjima tačno 70 godina postoji objekat škole ali sama škola je starija, nastava se odvijala u drugim prostorima još puno ranije.
U svakom slučaju, lijep jubilej kojeg će proslaviti danas u 12 sali u BKC-u. Pozvani su svi bivši radnici, učenici (i ja sam jedna od njih), roditelji i ostali da dođu danas u BKC.
Evo stiže o 15. maj dan o kojem se puno priča. Trebalo bi jednom zauvijek, u detalj sve razjasniti i da se na to stavi tačka iako mislim da i oni koji su godinama slušali razne verzije, da su htjeli mogli su znati šta je i kako je bilo. Medijska blokada je bila jaka, ali šta je nakon rata? Svi mi možemo da se inforišemo sa raznih strana, posebno sada kada imamo internet, možemo da čitamo i čitamo, a i sami istražujemo ako ne vjerujemo nikome. Zato me pomalo nerviraju priče o nekom pogrešnom informisanju, druga je svar što nekome odgovara da ne zna, da se što naš narod kaže, malo pravi blesav.
Što se mene tiče, mogu pisati samo iz svog ugla, ugla tada jako mlade osobe koju politika nije zanimala. Ni kada su iznad nas avioni zlokobno nisko letjeli, ni kada su se danima prije rata u Tuzli čule detonacije, nisam se pitala šta je to. Politika, stanje u zemlji, bilo mi je nešto o čemu drugi treba da vode računa, a priče o ratu su mi bile kao najbolji vic. Iako smo već gledali ratne snimke iz raznih dijelova Bosne i Hercehovine, meni se rat u Tuzli činio nemoguć. Svakog maja, sjećajući se tih dana, osjetim neki bijes, neku muku, zato što sam bila tako naivna. Tog sada historijskog dana, meni je najvažnija stvar bila kako šta da obučem, jer smo se, mi raja, dogovorili da izađemo. Izašli smo ali u podrum, prvo sam gledala na TV-u direktan prenos a onda smo sišli u sklonište, jer su detonacije bile strašne, kamioni puni oružja su gorjeli.
Nikako mi nije bilo jasno da je počeo rat, poslije, razmišljala sam o svim mojim prijateljima, onima koji su mi u kući bili svaki dan, i ja u njihovoj, s kojim sam jela i pila, učila, družila se, da niko od njih, ali baš niko, nije našao za shodno da mi kaže šta se sprema, da mi kaže da se sklonim. Nevjerovatan mi je bio osjećaj kada sam zvala telefonom i malo ko mi se javljao. Većina je otišla, javila mi se jedna prijateljica, i rekla da se vraćala iz Bijeljine, i da je to bio gotovo jedini automobiol koji je išao prema Tuzli a svi ostali su vozili iz Tuzle, i to joj je bilo čudno, ali nije ni slutila da je sve isplanirano. Jedno vrijeme u ratu sam mislila da možda ti moji bivši prijatelji ne mogu da mi se jave, a kada je prestao rat i dalje je bilo isto. Nisu mi se javili, a ko zna, možda je nekog od njih bilo i stid.
O tom strašnom ratu, u kojem su stradali toliki nedužni ljudi, i treba da se priča, samo mislim da bi priča bilo manje da se sve nedorečeno reklo, da je sve crno na bijelo, pa tako ispisano i ostavljeno da se ne zaboravi. Priča se o stradalim civilima, a gdje su svi oni koji su se borili za nas, čuvali liniju da ne uđu u grad. Sada većina boluje od raznih bolesti, a i mi koji smo cijeli rat bili u Tuzli imamo svoje posljedice. Sigurno je da nikada više neću biti ista osoba. Gora mi je bila glad i hladnoća, nego svakodnevno hodanje po gradu uz rizik od granatiranja. Samo sam mislila ako me pogodi neka umrem odmah. Ovog 15. maja 2007. godine, osjećam bojazan koju su tada neki osjećali 1992. godine. Bojim se sukoba, podijela o kojima se opet sve više priča, nacionalista koji od svojih ideja nisu odustali i zbog koji normalan svijet ne može s mirom da živi. Spoznaja da će se ovdje uvijek nešto kuhati, ne može dati onaj spokoj potreban za planiranje budućnosti.
Za ovaj dan jedna ljubavna balada koja je postala patriotska pjesma. Svi koji su tih dana bili u Tuzli dobro se sjećaju ljiljana i koliko nam je ta pjesma značila. Oni su krenuli na nas pod crnom zastavom sa mrtvačkom glavom i koljačkim pjesmama od kojih se ledi krv u žilama, a mi se okupili ispod zastave sa ljiljanima i suprostavili im se ljubavnom baladom. Uvijek ću biti ponosna na to i na tu razliku između nas i njih.
Pozdrav svima a posebno svim mojim ratnim drugovima, onima koji znaju o čemu ja ovdje pišem.
