21.11.2025. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Gledala sam dijelove dokumentarca o životu John Lennona i Yoko Ono, kada su preselili u Ameriku. Mnogima je najviše poznat kao osnivač i član The Beatlesa, a manje kao aktivista, borac za jednakost svih rasa i nacija i mir u svijetu. Baš u ovom dokumentarcu se govori o aktivnosti jednog od napoznatijih ljubavnih parova protiv rata u Vjetnamu.
Neke njegove poruke, tekstovi pjesama, na tragu su ideja komunizma u kojima trebaju svi da imaju i troše prema potrebi, ali oni su bili daleko od toga. John i Yoko Ono bili su basnoslovno bogati. Živjeli su razmetljivo, imali sluge, masere, a njemu je inače uvijek bila želja da bude baš bogat. Naravno, sve je to ok, jedino nije da si jedno, a predstavljaš se za drugo.
Ali ono što je meni fasicinantno u svemu, to je taj bunt protiv rata, ne samo njihov nego i inače. Bilo je to vrijeme aktivista koji su se samo time i bavili. Koliko je bilo protesta, pokušaja atentata na političare. Takvi revolucionari su gotovo nestali. Šta se tad govorilo protiv Nixsona, američke administracije, kako je to sve izgledalo, mislim da se nikad neće ponoviti. Kada se to vidi i poredi sa Amerikom sada, oni idu unazad, posljednjih godina s Trumpom na čelu uništeno je sve ono o čemu su milioni sanjali. Mnogi su željeli u Ameriku koja je bila “obećana zemlja”. Danas ne žele ni kao turisti.
Oni koji se danas deklariraju kao ekolozi, aktivnosti, borci za mnogo šta, uglavnom su pozeri. Prodaju priču, organizuju razne radionice od kojih jedva da ima neke koristi, a za sve su vrlo dobro plaćeni. Saopštenja su im puna složenica, stranih riječi, ciljeva, a često bez prelaznih i alternativnih rješenja. Kao lista želja, kao da ne bi svi da je med i mlijeko da to tek tako ide. I onda neki od tih aktivista odjednom na listi političke stranke, kao sad će on imati priliku da utiče na zakonsku regulativu, i tu se obično priča završava. Tako da se ne treba čuditi razočaranosti i pasivnosti običnog čovjeka jer nakon početnog entuzijazma ubrzo se vidi pravo lice “vođa”.
Sad da neko hoda u dronjcima, živi u šumi nastojeći da realizuje progresivne ideje, proglasili bi ga ludim čudakom kojeg treba izbjegavati. Da bi se nekome vjerovalo taj mora da živi ono što priča.
Što se tiče ljubavnog para Lennon-Ono, na njoj su se za mnogo šta kola lomila. Krivili su je za raspad najpoznatijeg benda, promjenu kod Johna, doslovno su je mrzili, vrijeđali, napadali, a njega kao i bilo koga drugog, niko ni na šta ne može natjerati. On je i prije nje počeo da piše za sebe muziku, bio buntovničkog karaktera i želio nešto drugo.
Bili poznati ili ne, situacije su slične, i često se baš žena krivi za sve, a muškarci su kao zavedeni, naivni, šta li. Što bi rekli jadna majko svoja.
Lennon je ubijen kad je imao svega 40 godina, a Yoko je još uvijek živa, kao i mnogi Japanci dugovječna je, ima 92 godine. Bila je od njega starija 8 godina. I to su joj zamjerili, jer zaboga, može muškarac biti i 30 godina stariji ali gdje će žena.
Odjutros pada kiša, i hladno je. Uz pozdrave i jedna od poznatijih Lennonovih pjesama.
