TUZLARIJE - TUZLA DANAS 25.05.2007.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
25. maj je mnogima najtužniji dan u godini. Maj je ispunjen sjećanjima na početak rata u Tuzli, a onda kako se počne približavati u mislima je sve više 25. maj i na kraju kad osvane i taj dan ne može se ne misliti na zločin koji je normalnom čovjeku neshvatljiv. Probala sam par godina da ne gledam ništa na TV-u, da ne gledam sve to što sam prije 12 godina gledala, ali ne pomaže. I kad ne gledam stalno mislim o tome, mislim na poginule, ranjene, njihove roditelje, slike mi se redaju u glavi, a u grudima me steže, disati ne da, neka tjeskoba, nešto nalik na strah. Plače mi se ali ne plačem, samo mi teško i sve mislim zašto se to moralo dogoditi. Šta su ta djeca ikome uradila, zašto su toliki unesrećeni. Nisu to brojevi, nego ljudi koji su imali one koji su ih voljeli i koji i nakon 12 godina žive sjećajući se njih, dolaze im na groblje i mezarje.
Na Slanoj Banji, gdje je većina ukopana, uvijek ima neko, često vidim nastavnika iz osnovne škole Harisa i njegovu suprugu. Nose cvijeće, neki alat, nešto da uređuju mjesto gdje je sahranjena njihova kćerka. Sjećam se kako je bio veseo, tada mlad nastavnik Haris, a sada kada ga vidim radije bi da ga izbjegnem, nekako mi se ne pozdravlja. Čudan mi neki osjećaj, kao neki stid, kao da sam kriva što sam ja živa. Kad njega vidim onda se sjetim i njegove kolegice Jelene, bila je učiteljica u istoj školi. Koja sudbina, da mu pogine kćerka i ona.
Dok gledam slike poginulih, mnoge likove znam što kažu „izviđenja“, nekih se sjećam bolje, kao Nedima Rekića, zvali smo ga Mendo, sjećam ga se iz vremena kada se kod Piketa izlazilo, Samira Pariza, zvali su ga tako zbog istoimenog kafića na Ircu, pa još jednog Nedima Huke, Gare koji je zadnji podlegao povredama. Malo sam puta prošla pored kina „Centar“ a da on nije sjedio na zidiću preko puta. Adnana Hujdurović Kinđeta, stanovao je u plavoj zgradi na Ircu, jednom smo se zajedno krili u toj zgradi kada je počelo granatiranje grada.
U danima oko 25 maja, već 12 godina u fleševima mi slike dolaze, te vidim kako leži mali Sandro u bolničkom holu, u bermudicama, te vidim one krvave čaršafe, te gužvu u bolnoci, pa se sjetim kako smo sjedili ispred TV-a a roditelji i rodbina zovu, govore imena, pa se čuje ko je poginuo ko je ranjen.
Koliko je taj dan bilo svijeta tu. Pred Kapiju se moglo izaći i ako se nema para, moglo se stati i zezati, vidjeti neko i otići kući.
Kapija je nešto što se neće zaboraviti, vrijeme ide a svaki 25. maj u gradu se osjeti neka posebna atmosfera. Ne mogu ni zamisliti kako je roditeljima žrtava i poginulih i ranjenih. Niko nije kažnjen za ovaj zločin i pitanje je i hoće li? Nekad sam se pitala kako odgovorni za ovaj zločin spavaju, a onda sam shvatila da u njima ima šta ljudsko, da misle da su uradili nešto, sami bi se predali, ne bi se krili kao najveće kukavice, jer šta su nego kukavice, kad iz topova pucaju na one koji nisu znali ni šta je rat.
Neka je vječni rahmet i slava našim slomljenim dugama.
S.M.
Priredio(la): S.M.
|
