06.06.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Da hoće biti kakvog vjetra, grada koji ne nanosi štetu, ne znam ni ja, da ne pišem više da je kiša padala, a jeste.
Srijeda je, dan kada uglavnom bude više vijesti i dnevnih aktivnosti. Baš sam mislila da napišem jednu lažnu informaciju da se u 11 sati održava NEŠTO na Ilinčici, da zavaram trag svojim dragim kolegicama koje su zamalo jučer otišle u zgradu Vlade u 11 sai, po mojim najavama. Sva sreća shvatile kao i ja da sam pomiješala dane. Najavila ja ranije jednu presicu. Griješi se griješi, a posebno ja, koja se uvijek pitam koji je dan. Nema mi veće sreće kada u mojoj glavi četvrtak shvatim da je ustvari petak. Tako je to kad se radnih dana i radnog vremena nema. Moderno se to kaže klizno radno vrijeme, moje klizi i proklizava kao jučer.
I tako u zadnjem momentu anđeo s ramena mi šapnu da zaboravim na svoje neslane šale :).
Vjerovatno ste pročitali da su brača Valjevac smještena u Dom za nezbrinutu djecu. Opteretila sam se s njima pa juče cijeli dan mislim na tu djecu i nazovi majku. Meni se čini da ona neće da se o njima brine a ne da ne može. Takvo je pravilo, ali meni žao i što su dječaci razdvojeni a toliko su vezani, valjda ih uz krvnu vezu vezala i životna nevolja.
Svaki put kada posjetim Dom primjetim koliko su djeca komunikativna. Svi hoće da pričaju, sjednu u krilo, radoznali su, otvoreno pitaju sve što hoće. Da li je to zato jer žive okruženi sa puno djece ili je nešto drugo ali mi to padne napamet kada sretnem nekog poznanika, čije dijete, često neće da kaže ni kako se zove, sakriva se iza leđa i ne želi razgovarati. A i roditelji znaju biti nekada sa značajno izgovorenim DOBAR DAN malo naporni djeci pa tek onda neće da pozdrave taman da ih iza leđa štipaju.
Baš je čudno kako nam se nekada sjećanja vrate i šta sve pamtimo a i ne znamo dok ne vidimo nešto što to izvuče iz prošlosti. Tek sad vidim da sam slučajno slikala krojača Zonića. Davno, kada sam imala nekih desetak godina, sa svojom drugaricom Amelom sam ovog istog čovjeka gledala kako sprema ispite sa medicine. Nas dvije padale u nesvijest kako su mu debele knjige, izađe ispred kuće i uči. Pa kad mu dodije da ga gledamo on nas samo mrko pogleda a mi bježi. U blizini je živjela profesorica Dagmara, tada sam mislila da je to najstarija žena u Tuzli, koja je isto tako imala najstarijeg psa zvanog Hektor. U taj sokak Šeste bosanske dolazio je i Latifagić sa čuvenim Saračevićem, a stanovao je i jedan nevjerovatno visok čovjek. Kada sam kao odrasla vidjela tog visokog čovjeka, kome zaboravih ime, razočarala sam se shvativši da viši od dva metra nije. Moram svratiti u to sokače da vidim kako izgleda sada i ko sada živi, vjerovatno je tu još uvijek Zonić sa slike, koji iz ko zna kojih razloga ne postade doktor nego krojač.
Evo muzikice za razbuđivanje, ugodan vam dan, slavljenicima sretan rođendan.
Shakira i "Don´t Bother" više od muzike volim život u njoj.
