TUZLARIJE - TUZLA DANAS 15.02.2006. Tuzla danas - 15.02.2006.
Dobro je da se Tuzla gradi jer mi polako ali sigurno nestaje motiva za slikanje :). Ali nisu problem motivi, lako ćemo za to, nego ljudi koji uglavnom neće da se slikaju. Tiho se uvučem u skupinu ljudi, tu su, ne bježe od mene, ali onog momenta kada izvadim fotoaparat ostajem sama :). Možda misle evo je, izvlači pištolj, a ja samo kažem stoj, slikam! Sve se bojim da me neko ne prijavi za ugrožavanje nečije privatnosti ili to spada u narušavanje javnog reda i mira?
Pa ništa, snalazimo se mi, onako se ja malo žalim, a kome ću ako vama neću :) zbog vas se i slika.
U Tuzli je danas vedar dan, jedan od onih kada na ulicama bude nasmijanog naroda. A narod je baš onako šarolik. Penzioneri, njih imamo dvije grupe. Prvi su u grupi sa drugim penzionerima, lagano šetaju sa rukama na leđima i razgovaraju, uglavnom "o malim penzijama i o složenoj ekonomsko političkoj situaciji". Druga grupa penzionera ili penzonerki, u službi su svog unuka odnosno unuke. To su vam najsimpatičniji penzioneri, čuvaju djecu i uglavnom su raspoloženi.
E, osim njih tu su školarci, od onih malenih koji se prepoznaju po ogromnim torbama do srednjoškolaca. Teška učenička torba ima valjda za cilj da se odmalena uči kako je život težak i kako nam je stalno neki teret na plećima. Što je učenik stariji sve manje stvari nosi a sve više šminke, ukrasa, CD-plejera .. Ako nisu u paru, pa onako zaljubljeno lagano šetaju, onda su u grupama sa svojim vršnjacima. Lijepo ih je vidjeti, sad razumijem onu "k´o mladost". Nije to "ni brige ni pameti", imaju oni i brige i pameti ali su im brige nekako ljepše.
Ko je još ostao da se u gradu sretne? U centru grada su najčešće oni koji mogu sebi priuštiti kafu u to vrijeme. Ili izađu na pauzi s posla ili i ne rade, tu su da budu viđeni i da vide, da se čuje mišljenje o mrtvom labudu, pa juče bi zanimljivo sa tipom koju je odlučio da zapali i sebe i zaposlene u banci. Pa valja o sportu, Olimpijada je sad zahvalna tema, a kada se pretresu aktuelnosti idu priče o najnovijim mobitelima, kolima, krađama, a da ne zaboravim i tračeve, bez njih ne može.
Žalosno je da je loših vijesti puno, toliko su česte da smo na njih i spremni, već znamo sta možemo očekivati kad neko počne sa "jesi li čuo". Nastavak rečenice je ili je neko obolio ili se ubio. Šok doživaljavamo na lijepe vijesti, organizam valjda nespreman. Sad ti daju času vode i kocku šećera i kažu lijepu vijest, na ružne smo nekako postali imuni.
Eto tako, ispričah se ja sama sa sobom :) Vas sve lijepo pozdravljam, ne brinite bit će slika, još samo da ih počnem gledati očima dijaspore. Eh, što ti naši Tuzlaci i Tuzlanke kad odu van BiH imaju oči, pa ja se sve trudim da i ja postanem svjesna u kojoj ja ljepoti živim pa mi ne ide, biće da od drveta ne vidim šumu ili kako se ono kaže, od smoga ne vidim ništa. Ali progledaću valjda i ja, pa kad mi pukne pred očima :), dobro neću više :).
S.M.
|