02.07.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Evo nam još jednog ponedjeljka, prvog u julu. Biće vrelo danas ali ljeto je pa je bolje tako nego da pada kiša.
Pred spavanje pomalo čitam "Vrt glinenih golubova", sabrane kolumne Ćazima Sarajlića koje je objavljivao u Oslobođenju i Frontu Slobode. Male crtice iz života, priče koje, posebno kada ste živjeli ovdje, i kada znate ljude koji se spominju, dobiju na nekoj bliskosti sa samim Sarajlićem i vremenom u kojem su pisane, uglavnom od 1990 pa do novijeg doba. Tako je to, svakom je zanimljivo ono što mu je i blisko, kada razumije redove koje neko piše.
Zanimljiv je i ovaj virtualni svijet, mnogi ljudi se preko raznih foruma godinama dopisuju a da se nisu nikada ni sreli, ni na slici vidjeli. Ne znaju ni kako neko izgleda, samo mogu da nagađaju. Neki pređu korak dalje pa se nastoje i upoznati sa nekim svojim cyber prijateljem, a neke prijateljske veze prerastaju i u nešto dublje. Na žalost, sada ne pišem o lijepom, prijateljskim i ljubavnim vezama, nego o nečemu što je tužno.
Čini mi se kako Tuzlarije i postoje, od početka redovan čitatelj bila je jedna djevojka kojoj su Tuzlarije bile veza sa njenom domovinom. Kroz forumsko pisanje za sve ove godine saznali smo mnogo jedni o drugima ali eto upoznali se nismo. Prije mjesec dana poginuo joj je brat, često mislim na tu djevojku koju ne poznajem lično i njenu porodicu, i tragediju koja se desila. Sva ova imena koja navodimo u crnoj hronici mi nekako drugačije izgledaju. Iza svakog tog imena je čovjek, njegova porodica, jedan život koji je prekinut ili totalno promijenjen. Ako ona ovo možda čita neka zna da ima nas koji mislimo na nju.
Bez obzira koliko to nekome neobično zvučalo, sva ta poznanstva, veze preko interneta sa ljudima na različitim krajevima svijeta, predmet su naučnih analiza, pa tako i meni nije jednom palo na pamet ko li su ljudi koji čitaju Tuzlarije.
Neka vam prvi radni dan protekne mirno, živa u termometru se već lijepo podigla i prešla trideset stepeni. Kako već napisah danas će biti vrelo.
