03.07.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Nekada nam se neznanje u neku ruku osveti. Tako sam ja, kad sam bila dijete, mislila da su proha i pura isto, samo što u mojoj kući kažu pura a u čitankama piše proha. Pura je bilo jelo koje se nekada pravilo za doručak, jelo se uz kajmak a poslije se ostajalo gladno, jer ta famozna pura kao da samo prođe kroz stomak. Proha se nije pravila nikada, a kakvog je ukusa saznadoh prvi put za vrijeme rata i ostade mi u glavi kao pojam nečega ružnog. Odmah mi je bilo jasno zašto se to nije nikada pravilo. Taj ružni ukus se ni opisati ne može, jeza me uhvati kad ga se sjetim, i tada gotovo sebi obećah da ja to više jesti nikada neću.
Sinoć prolazim pored jedne od mnogobrojnih tuzlanskih pekara. Sve su dobre, uđete, svježe, miriše pečeno tijesto raznih vrsta, ne znate gdje prije da pogledate, kupite svašta, treba vam nosač da iznese kese pune peciva koje ste platili oko 2 KM. Od svih stvari u pekari ja kupih prohu. Malu okruglu prohu koja košta pola marke. Šta je meni bilo ja ne znam.
Dođem kući spustim je i samo oko nje prolazim, gledam ali neću da jedem. Mislim nešto da ne slutim kakvog rata. Kako može čovjek da ne bude neki vjernik, ali da bude praznovjeran kao ja, to mi nije jasno. Pod neki vjernik mislim, u nešto ja vjerujem, nekog svog boga ja imam, koga se sjetim nekada, ali nisam vjerski kanalisana. Da mi sve ove priče o političkim kuhanjima nisu negdje u podvjesti neku vijugu pokrenule. Priča se i previše. Inače, svi koji su ovdje kad se spominje rat kažu «prvi/a ću otići, ja drugi rat neću biti ovdje» a ja nešto mislim, lako je to reći, kao da se to tek tako može, zarati i ideš. Granice su za nas, sa otežavajućim dobijanjem viza već sada zatvorene.
Nemam energije da mislim o tome, u stvari ne želim, i nekako sam došla do onoga «neka bude šta će biti». Stihija života nas sve nosi, nema se na to puno uticaja.
Nakon par sati probala sam prohu, mislila sam da će me prvim zalogajem duhovi iz prošlosti obaviti, ali ništa, ova proha nije ni nalik onoj koju sam jela za ratnih godina u Tuzli. Da sam ovakvu prohu u ratu imala stavila bih na nju svijeću i mislila da je neka rođendanska proslava.
Vrijeme u Tuzli ja kao i ja, tuhinjavo nešto, kiša samo što nije pala, temperatura niža za možda i deset stepeni nego juče.
