TUZLARIJE - TUZLA DANAS 16.02.2006.
Kinezi u Tuzli
Na ovim našim prostorima, ako mislim na novije vrijeme, živjeli su ljudi koji isto izgledaju, različitih su nacija, vjeroispovijesti, ali svi smo bili nekako isti. Crnce, Kineze, Indijance, ... viđali smo samo na filmu.
U ratu se pojaviše prvi crnci, uglavnom američki vojnici. Neobični su bili, ne može čovjek da ih ne gleda, same oči idu prema njima :) pa se čudimo kako su samo onako crni. Ali uskoro, kao što to obično biva, prestali su nam biti interesantni.
U skorije vrijeme u velikom broju se pojaviše Kinezi. Otvaraju ljudi radnje čini mi se svakodnevno. Sve ih je više u gradu. Radnje imaju kineske nazive, ko zna šta tamo piše, još nemamo službene kineske prevodioce :), vjerovatno na svakoj piše "mješovita roba", jer ono što prodaju je baš mješovita roba. Nema šta tu nema, a na svakom proizvodu bi komotno moglo pisati, rok trajanja 2-3 sata . Jednom prilikom uhvati me kiša u gradu, svratim naravno u prvu kinesku da kupim kišobran za 2 KM. Otvorila ga, štiti fino, lijepo i izgleda, već ja mislim kako sam samo dobro pazarila, konačno i ja naučih ekonomisat s kućnim budžetom :). Ali, nije me to ekonomisanje dugo držalo, samo do kuće, jer kišobran kojeg sam lijepo otvorila nisam mogla da zatvorim.
Prošle godine pojaviše se kupaći kostimi u tim radnjama. Sezonu kupanja na Panonskom jezeru obiježiše i ti kostimi krupnog cvjetnog dezena. Nakon plivanja cvjeće ostane u jezeru, nisu oni predviđeni za onu koncentraciju soli, ono jezero otapa i metalne kopče sa njemačkih kostima pa gdje neće skinuti cvjetove sa kineskih.
Šalu na stranu, Kineza je zbilja u gradu sve više. Da su oni vrijedniji po pitanju nataliteta od nas, to i ptice na grani znaju. Dok u raportima iz naših porodilišta jedva da imaju upisati koje rođeno dijete, Kinezi su se očito "bacili" na posao. Neki dan sam prvi put vidjela bebu jednog kineskog para. Mama i tata prodaju, a dijete u kolicima. Nisam mogla oči odvojit od djeteta. Slađe bebe nisam vidjela. U momentu sam pomislila da je to neka lutka, okrugla glavica, oči crne, naravno kose, kosa crna. Stvarno je baš slatko dijete. Kontam da li da sad kažem "mašala" :) ne znam jesu li mu tu riječ roditelji naučili?
Razmišljam poslije o tom djetetu, i mislim, pa on je sada Bosanac. Roditelji su mu došli da ovdje žive, djecu rađaju. Za 5 godina taj maleni će ići u našu školu. Za možda 10 godina, bit će dosta djece čiji su roditelji Kinezi. Sada to nevjerovatno zvuči ali ne bi me čudilo da za koju deceniju kineski jezik bude jedan od onih koji se u Tuzli uče, pa makar samo na kursu. Da sam prije 20 godina o ovome mislila, sigurno je da bi Kinezi bili zadnji na koje bih pomisila da će u Bosnu trbuhom za kruhom doći. Šta li će biti na kraju ostaje da se vidi, a do tada kineski da učimo :), pa da budemo u čak jednoj petini ljudi na ovom svijetu koji kineski govore. Da se otvaramo prema istoku, prema zapadu smo toliko raširili ruke a ono ništa. Koja je to neuzvraćena ljubav, o tome će se filmovi snimati kako Bosna zapad voli :) a on nas neće pa neće.
S.M.
|
