08.08.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Sunčano je, a od one kiše što sam je juče spomenula nije sinoć ništa bilo. Ovo je neka spetljana rečenica ali oni koji čitaju servisne, navikli su na moje nemoguće konstrukcije.
Meni je baš lijepa ova ulica, nekako kao da se nije puno mijenjala (nema više kocke), ostala je strma :) kako je i bila. Ovdje nema debelog čovjeka, možda sada kada se kolima gore uspinju, a nekada kada su sve nogama, pa nakon napornog dana, još samo malo, još malo pa eto ih kući na ručak. Šta je nagib od 80 stepeni :). Ne znam više ali sve mi se čini da sam baš ovdje znala vidjeti nene blizankinje, najslađe nene u Tuzli, baš su simpatične bile, kako su stalno nešto pričale.
Slušam jutros u jutarnjem programu TVTK, neki čovjek kome ne čuh ime, priča o Panonskom jezeru i gradnji novog. Obično bude Maid Porobić kad se o jezeru priča a ja se još nisam na to navikla, on mi je još uvijek nekako kao neki lik iz Doma, ali nema veze, vraćamo se prvom pomenutom čovjeku. Pa kaže on kako su mnogi Tuzlaci naučili da plivaju na Panonskom a ja se na to njegovo javljam za repliku i poslovničku intervenciju. Da mi je vidjeti koji je to Tuzlak naučio plivati na Panonskom, ako se ne računaju možda neka djeca od tri godine. Usput u Panonskom je vrlo lako plivati, tj, toliko je slano da je gotovo kao mrtvo more, ne može čovjek potonuti ni da hoće. Oni koji skaču imaju povrede glave jer ne mogu uroniti lako. Eto ja sam se ispucala HAHAHAHHAHAH, pa ja, šta će svijet reći, da mi nismo do Panonskog drugog mora vidjeli. Moram da napomenem da ovaj moj kolega V.K. prehoda čitavo jezero, uvijek ga bole noge nakon jezera jer samo hoda a gore kobajagi rukama maše da raja vidi kako on pliva. Hej, možda je na njega ovaj čovjek mislio da se uči plivati, joj ako pretjeram gotova sam.
Nego kad smo kod plivanja, moram da kažem da sam ja zbog plivanja shvatila onu «u laži su kratke noge». Mnoga djeca na moru, pa tako naravno i ja, plivali smo tako da se u plićaku pridržavamo rukama a nogama mlataramo kao da plivamo. Bila sam ja mala, i imala one rukave ili mišiće, kako ih već zovu, za ruke. Ali iz nekog razloga ja sam htjela pokazati djeci koju sam upoznala na plaži, a bili su iz Sarajeva, kako ja znam plivati. Već tada je bilo izraženo neko rivalstvo, da ne kažem kakav drugi izraz, na realciji Tuzla Sarajevo. Da skratim priču, svoje te mišiće ja navučem na noge i počnem da plivam prema dubini, plivam ja, ne ide mi loše, plivam a kao da sjedim, kad se u neka doba prevrnuh, na površini su izletjeli napuhani mišići a glava mi pod vodom i ne mogu da se ispravim. Spasio me heroj mog djetinjstva, tata, koji mi je takvu lekciju očitao da je se još sjećam, dobro se bio uplašio pa svoje riječi nije garnirao i kojim šamarom, kako je to moja generacija ko usput dobijala. Plakala sam i plakala, ne što sam se mogla udaviti, šta je davljenje, šta je život u odnosu na sramoćenje pred drugom djecom, pa još iz Sarajeva.
Juče sam pomalo gledala po prodavnicama i kažu da su nabavne cijene porasle tako da će neminovno doći do poskupljenja mnogih artikala, divota. Prestat ću ići u prodavnice, i onako mi je muka od onih djevojaka koje stalno nešto nude. Te promocija ovoga, te ponuda onoga. Uđem u radnju i samo bježim između rafa da ne sretnem ni jednu, ali ne možeš ti njih izbjeći, izvještile se pa kad misliš da si umakao jednoj odjednom neka druga ispred tebe sa famoznim «dobar dan, danas imamo posebnu ponudu, ako kupite četiri Argeta paštete ..... ja daj. Dođem do supa, tamo izaberem jednu a ona meni «vidim kupujete supu... ja bih vam preporučila..... dobit ćete zdjelicu.....» na kraju dođem kući sa supom koju ne podnosim ali imam zdjelicu malu za voće, veliku za puding, imam šampon za farbanu kosu (ne farbam kosu), imam argeta paštete koje nisu kokošje (samo te jedemo) i imam nervozu želuca.
