06.08.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Iako su juče, dok je padala kiša, mnogi rekli da je kraj ljetu, evo danas na radost istih ponovo lijepog dana. Već je pravo toplo.
Danas mi je jedan od zadataka bio da čitam komentare na vijestima, da pazim da se ne piše ništa uvredljivo po bilo kom osnovu, odustala sam na pola. Koja god da je tema neki ljudi koriste priliku da malo istresu negativnu energiju, nekoga bocnu i pokrenu lavinu komentara koji će doprinjeti nekom nazovi sukobu. Ali šta se može, možda pročitamo i koju korisnu informaciju. Nije nama Bosancima i Hercegovcima lako bili mi ovdje ili negdje drugo. Nema mi ništa gore nego kad trebam negdje putovati a viza mi treba, pa oni redovi pred ambasadom, osjeća se čovjek k´o neki kriminalac.
Bez obzira da li nam odricanje od državljanstva može doprinijeti nekim imovinsko pravnim problemima u budućnosti, situacija je često takva da čovjek i nema baš puno izbora. Tuđi pasoš u džepu zna spasiti i nas i našu porodicu. Sjećam se kada su početkom rata Kanađani poslali helikopter po jednu djevojku koja je imala kanadski pasoš, ne daju oni svog državljana. Neka se sad ne daj Bože zarati, svi koji mogu otišli bi a mnogi prislilni patrioti ostali bi jer ne mogu mrdnuti sa našim, sada plavim pasošom. Meni je nekako bezobrazno to uslovljavanje odricanja od matičnog državljanstva a odlično je ako se može imati dvojno. Apsurdna mi je situacija da neko ko je rođen u Bosni i živio jedno 30 godina, ima sada recimo njemački pasoš i želi kupiti neku zemlju u Bosni, on se tretira kao stranac što i jeste, i za njega važe pravila kao za nekog rođenog Nijemca koji Bosne nije ni na karti vidio.
Ali da nas ova priča ne uozbilji previše da vidimo šta nam to ima u ovoj našoj Bosni i Hercegovini. Pa tako da vam kažem da sam juče gledala najavu za, pazite, najveći događaj u zemlji, nešto što će privući ni manje ni više nego 100 000 ljudi, što će se prenositi na mnogim TV stanicama, a to je borba bikova. Dio od svega toga mogli smo vidjeti i na TV, pa ne zna čovjke da li da se smije ili plače od spoznaje gdje se živi. Pa tako je pukla prava meraja i tu su bikovi, ograđeni su, okolo je čovjek na čovjeku, spiker se trudi da govori sve rimovano, a naglasak je neopisiv. Pa tako on kaže «nije nikakva šala oba bika po tonu su teškaaaaa « pozdravite Šaronju i Brezonju, inače sva imena su kao iz priča Branka Čopića. U žaru bikovske borbe, ustadoše iz prvih redova neki i sad spiker ne vidi dobro borbu i onda kaže «ma bježi ti otale, hej sjedite ljudi ne vidim» pa dodaje «ti u šeširu, jami glavu». Zatim jedna persona s mikrofonom šeta okolo i pita vlasnike bikova kako se osjećaju u tim svečanim trenucima, kaše za jednog da je poznat po konjima trkačima i volovima plugašima, a evo i bikovi su mu da se mogu pobosti sa svim bikovima preko okolnih brda. Dok oni to pričaju u kadar ulijeće faca koja radoznalo gleda šta se tu priča. Faca je jedna od onih koje samo u nadrealistima imaju, tako on stao u sredinu pa glavu okreće čas tamo čas vamo, na njemu je karirana košulja utrpana u trenerku, zuba se nema, čelo namrštio ne bi li bolje razumio šta se tu priča. Ide taj reporter dalje pa kad nekoga nešto pita sagovornik uhvati mikrofon i sam sebe persira, kako se to kod nas već može čuti. Pitaš «na koji ćete vi sprat» recimo u liftu a neko odgovara «mi ćemo na šesti». Na kraju svega spiker, nakon onog jedan jedan dva, kaže da je borba gotova i hajmo sad narode svi ukolo, iste sekunde svi ustadoše, zaori se pjesma, harmonike se rastegoše a narod poče da uzvikuje ojojojojjjjj, tresu se, one neke žene se toliko treskaju da mi se čini da će dijelovi početi da im otpadaju. I to je bio kraj te emisije koja je tek uvod u prave borbe na lijepim Nišićkim predijelima. Pa se onda čovjek pita je li živi u Zimbabveu ili gdje.
