18.08.2007. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Sinoć se kiša ispadala a i jutros je oblačno, tmurno, opet će, ali fino je, nije hladno.
Ne želi nešto, možda ti se i ostvari, tako se to kaže, a meni se i obistinilo. Poželih muža molera i pretvori se muž u molera, samo umjesto na jedan dan otegnu se to na dva tri dana. Sve je krenulo kao zeza (u našem narodu postoji zato jedna vrlo lijepa i odgovarajuća riječ ali meni cenzurisana), pa nam se ideja učini prihvatljivom i krenusmo nas troje u krečenje, prvo hodnika, da mi vidimo kako to ide.
Kupila sam opremu koju nema ni jedan moler u Tuzli, a uz to posudim i čuvenog "krečka" kojeg na reklamama i TV shopu gledamo svaki dan. Da ne zaboravim da kažem da ga ne kupujete jer s njim se ne može krečiti. Predviđen je za neke rijetke boje, a Jupol je ko puding.
Kao u onoj priči kada majka kupuje češalj, a hoće i kćerke, pa dodaju i četiri mala češljića, i ponavlja se to tako sve dok mama nije došla do ribačih četki, tada su kćerke šutile. E tako sam i ja kupila dva velika i jedan mali valjak, dvije velike i jednu malu špartlu, i sve što treba.
Tako opremljeni krenemo mi u akciju, prvo smo kvasili zidove, nakon 10 minuta sin je rekao može li on da se igra, naravno da može, pustimo ga, da dijete nema traume iz djetinjstva. Nakon nekog vremena krenemo sa struganjem zidova, bilo je i zezanja ali onda prestade svaki razgovor. Što zbog spoznaje u šta smo se uvalili, što zbog prašine od koje se nisu mogla ni usta otvoriti. Kaže meni dijete da stavim njegove naočare za plivanje da mi ne ide prašina u oči, prvo mislim, našlo me rođeno dijete da zeza ali kontam, nije mu ni loša ideja, pa stavim svoje sunčane. Jedina mana je što se ne vidi baš najbolje ali zato sam postigla bolji izgled sebe kao radnice.
Dogovor je bio ja zidove, a novopečeni moler plafon. Ali, hoću i ja malo da probam, počnem i hop, duboko zagrebem, i šta ću, nastavim tako. Skinem sloj po sloj, nema kakvih boja nisam vidjela, svekrva je to nekada u sve moguće nijanse krečila, vidim ja. Strugala sam dok nisam došla do tepiha kone iznad nas.
Da skratim priču, nakon cijelog dana ostali su samo goli zidovi. Šteta što nije riječ o američkom filmu, ili o časopisu «Uradi sam», pa da ja sad kažem da sam se zatim istuširala, obukla, sredila, i plesala do zore. Bosna je ovo, pa se nema te nafake, ne da sam se umorila, nego sam krepala. Sjetila sam se svih likova robinja koje sam gledala u filmovima, šta je robinja Isaura ili Kizi za mene, pa ja od umora nisam mogla da hodam. Odjednom sam bila svjesna koliko kostiju imam, a najbolje je da sam dobila žuljeve na nemogućim mjestima. Usput sam morala da slušam komentare tipa «zar ne uživas kao žena molera, vidi kako sam se lijepo oznojio».
Naredni dan je konačno i farbanje, to jest krečenje, došlo na red. Suprotno svim zakonima logike sipajući žutu i narandžastu boju u bijeli Jupol ja sam dobila bijelu boju. Doduše, kad se zagledam, malo kao prljavo bijelo. Prelazili smo, bojili, kukali, i nekako završili. Nije mi jasno kako smo kantu Jupola predviđenu za 84 kvadrata potrošili za dva hodnika. Sve u svemu sad živim u strahu da ne padne šta na mene, a glavna nam je zanimacija da hodnicima idemo i divimo se našem remek djelu.
I gletovala sam, sve ima svoje prvi put pa i gletovanje. Što greškom, što u neznanju, ja sam pokrila i sve one razvodne kutije, ne mogu ih sad naći ni oni forenzičari. Trebala sam ubaciti neki papirić s porukom «primi moje saučešće» za one koji budi to otkopavali i opet strugali zidove za jedno 40 godina. Možda mi to neko unuče bude radilo. U svakom slučaju te gute po zidu ipak spadaju u umjetnička djela. Ušlo je Jupola i u ono dugme, ili kako li se zove, gdje se pali grijalica, pa se sad ne može upaliti, ali neka, do zime ima vremena, nekako ćemo iščačkati.
Čarolija je srećom kratko trajala, muž prestade biti moler, a ja ću se idući put za jezik ugristi kad poželim nešto slično. Evo nas sad, kao oni što golubove imaju pa kad ih puste samo u nebo gledaju ima li kakav kobac, tako i mi, po hodniku zavrnutih glava hodamo i gledamo hoće li šta pasti. Za sada stoji i znam da ovo nije američki film, a još manje američki san, ali ću ja završiti ovo u njihovom stilu i reći, ponosna sam na sebe, ponosna sam na nas :))).
Što puče grom negdje u blizini, skočih sa stolice. Vjerovatno će opet kiša pa eto ne znam šta bih vam savjetovala da radite, samo nemojte krečiti :))
Danas slušamo Sergeja i ljubavnu pjesmicu "Postojim i ja".
