12.08.2007. Servisne informacije ...i malo tuzlarija
Trenutno pada kiša, kod nas je uvijek ili sunce danima ili kiša, nikako mjera da se nađe. Kiša treba da pada kad se ima šta raditi važno a ne vikendom.
Ali šta se može, najbolje da se nešto čita. U zadnje vrijeme sve više raje čita Orhana Pamuka, tako je to kod nas, uglavnom neko nešto pročita, preporuči se i knjiga ide dalje, a rijetko se vlasniku vrati bez obzira koliko se velikim slovima on potpisao. Knjige su nešto što mnogi ne vraćaju i ne smatraju to tako lošim kao ne vratiti nešto drugo. Pored toga se i posudi tuđa knjiga sa legendarnom rečenicom «samo vrati nije moja». Dakle nakon Koelja, koji se prije par godina gutao u Tuzli, pa od naših Hemona i Jergovića, pa hit knjige Leonardov kod koju su čitali svi, evo nas kod Turčina Orhana.
E ako se nema šta čitati onda ćemo gledati TV. Programa je toliko da se često samo leži i mijenjaju kanali i više od minutu ne zadržavamo ni na jednom. Oni koji mogu prate niz serija kojih ima na hrvatskim kanalima, a osim humorističkih, zvjezdanih staza, dobre su i sve one o forenzičarima.
Zbog forenzičara se opet vraćam knjigama, pa da spomenem Agathu Christie, ženu koja je cijeli život pisala krimi romane, koji su se na bh području čitali u osnovnoj školi, ko je naravno imao stpljenja. Redovno sam nakon par strana čitala zadnje stranice i tražila ko je ubica jer nisam mogla izdržati neizvjesnost. Da je teta Agathica sada živa kako bi uživala u ovim serijama. Nešto kontam, ne možeš ti ni ubiti čovjeka kao prije, nema šale, nema toga šta se ne može otkriti. Svaka kap znoja, dlaka, ben, trepavica, nokat, sve je to dovoljno da otkriju ubicu, taman da je na drugoj planeti.
Neki dan gledam, unesu sliku tetovaže i izađu im svi likovi s tom tetovažom. Koje su to baze podataka, koji novci uloženi u sve to. Nama je za sada lijepo da gledamo. Onaj glumac, nikako da mu zapamtim ime, onaj plavi, više riđi, koje on face slaže, ja njemu umirem od smijeha kad se ono nešto uozbilji, nakrivi glavu pa onim mrtvo hladnim glasom nešto kaže. Vidi se da on to pred ogledalom sve vježba. Ali nije šala, uobrazio se čovjek pravo, pa nakon slave u tim serijama odluči da napusti sve i ode u Holivud da pokaže ko je faca, ali vratio se brzo svom inspektorskom poslu u serijama.
Tako ja sad čim vidim dlaku kontam šta li bi se od nje sve moglo otkriti. Interesantan je ono posao a tek kako su snimali. Posebno mene, koja gledam iz Tuzle, oduševe scene Majamija, pa kontam je li ovo oprave ili je neka fotomontaža, kako onako lijep grad da bude. Sjećam se da je bila isto tako popularna serija sa onim plavim, kako ono njemu ime, Don Jonson ili kako već, i to se moralo gledati.
Eto svašta ja vama napriča a kiša nije prestala, neka nam vrate Nedjeljno popodne i Sašu Zalepugina da malo gledamo :).
Do sutra imate jedan topli pozdrav iz kišne Tuzle.
Danas nam pjeva Zdravko Čolić, konačno valjda našao pravu. Gledam kako ima nekad gotovo feminizirane pokrete ali opet on ostaje neko ko se ženama svih generacija sviđa jer voli žene, a muškarci koji žene vole znaju im se pod kožu i uvući. Samo ja takvog za udaju ne bih nikada odabrala, nije to tip koji voli kao Kuduz, jednu za cijeli život. Da sam mu žena ne bih ja mira imala. Čola ima neku karizmu kojoj može zapaliti masu, a to nije lako. Kad neko to ima onda mu i nije bitan toliko izgled, jer tu je šarm kojem je teško odoljeti.
