15.09.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Vikend je baš lijep, sunčano je i što se tiče vremena možemo planirati ovaj dan kako hoćemo.
Sve je spremno za jutarnje i popodnevne kafe sa prijateljima, u Tuzli se još sjedi u baštama
Sredina je septembra i tako, dok neki peku rakiju drugi poste. Svjesna sam toga da je Tuzla nekako na svoju ruku u poređenju s drugim gradovima, sačuvalo se i zadržalo puno raznih tradicija i običaja, i nije se dozvolilo da neko dominira. Tako je najbolje, neka svako živi kako mu odgovara, bez opterećenja za druge.
Bilo bi fino da vrijeme poput današnjeg još potraje. U septembru nam školarci putuju na svoje eskurzije i kao što smo i mi nekada, i oni se puno raduju, a roditeljima ostaje da se brinu. Tako i moje dijete treba da ide do Hercegovine i ostane dva dana. Na roditeljskom, kad se dogovaralo o ekskurziji, pita razrednik ima li ko šta protiv. Čekam da se neko pobuni i kaže "pa šta vam je ljudi, gdje će djeca putovati", ali tajac, niko ništa ne reče. Šta ću i ja, moram da se složim i glumim radost pred djetetom jer vidim koliko mu je drago. Već se vidim maskirana i sa perikom vozim iza autobusa, ili se preko noći zaposlim kao sobarica u hotelu gdje će biti, da ja vidim šta se radi, šta jedu i piju. Pa stvarno, kad djeca odrastu? Kad nam naše dijete ne bude više beba? Gledamo ga kako raste, kako nas stiže, prestiže (mene još malo), ali nam ostaje u glavi kao ona beba koju smo previjali, ljuljali, nosali i gledali kako spava.
Dok ja ovo napisah, malo zađe sunce, ali mislim da će ipak ovo biti jedan divan dan.
