TUZLARIJE - D O S J E

28.08.2010.
Godišnjica drugog masakra na Markalama
Dan kada (joj) mozak utrne


Godišnjica je masakra u sarajevskoj ulici Mula-Mustafe Bašeskije do broja 64, kod sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu. U ovom masakru su prije 15 godina, 28. augusta 1995. godine u 11 sati ujutro, ubijena 43 građana Sarajeva, a teško je ranjeno još njih 84.







Dan kada (joj) mozak utrne


Njegova i danas osjeća stid što je preživjela i obrela se u divljini prepunoj manjih i većih zvjerki koje gaze sjećanje, koje sole nikad zarasle rane. Neki dani je više, a neki manje podsjete. Sjeti se osmjeha i suza. Sjeti se onog upornog jasena koji je preživio cijeli rat ali je poslije rata zasmetao pogledu novopridošlog komšije. Sjeti se i grančica koje je “brala” po parkovima nakon što su ih jači posjekli, i smrdljve stare papuče dok užarena podgrijava čorbu od ničega.

Ne postoji dan, sedmica, mjesec u posljednjih petnaest godina da se nekog ne sjeti. Neomoguće joj je zaboraviti Olgu, Gorana, Fikreta, Maka, Mehu, Lelu, Bilju, Ivonu… Ne može izbjeći tri tačke kad pred oči navru sva ta lica, sve uspomene. Odgovor na pitanje o smislu života zasvrbi joj dlan kada se sjeti “sna” o suncu koje je ogrijalo grad na koji je taj dan palo “samo” nekoliko desetina granata ili ništavilo s kojim se nadmetala u danima kad je padalo stotine granata u samo jednom danu.

Koliko god joj je danas preživjeloj nestvarno sve što se izdešavalo u četvorogodišnjem najcrnjem snu, toliko je jedna ili stotinu priča o sudbini koje slušatelj/čitatelj nije doživio potpuno nepojmljive. I jeste teško vjerovati da se srcu ljepote nekad nekom nešto najcrnje desilo. Ipak, ostaje nešto nalik sjećanju, nezaboravu. A tu je i zapis kao i živi dokaz o postojanju prošlog života. Njegova ne priča. Ne želi da joj neko vjeruje ili ne vjeruje. Njegova se samo sjeća.

Ne postoji dan, sedmica, mjesec u posljednjih petnaest godina da se ne sjeti ali 28. augusta, na svoj rođendan, utrne. Voljeli su se kako se niko nikad na svijetu volio nije. Čekali su se, brojali trenutke do novog susreta. Ljubav začeta godinu dana ranije je vrila iz svih pora i benova koje su brojali dok su im rafali sa brda potvrđivali. Grlili su se više nego je potrebno, manje nego su željeli. Sretali su se kad god su mogli i svaki susret je bio praznik. Naviknuti na život skupljanja kišnice ili dočekivanja cisterne s vodom, kuhanja na starim krpama i pretankim grančicama… Opkoljeni od Čaršije do Stupa, Njen je bio “predan” odlascima na prvu liniju, a Njegova je lomila ruke sve dok se Njen ne bi vratio sa smjene. Sanjali su da se prvi dan nakon okončanja ubijanja zalete do Zaostroga i, u modroj morskoj vodi dok i sami ne pomodre, isperu sav smrad Opsade.

Na svoj 21. rođendan Njegova se probudila ranije nego inače. Tek je svitalo i bilo je mirno. Čula se samo jutarnja pjesma sporadičnih rafala s Trebevića, bez kojih “kafa od leće” ne bi bila kafa. Kasnije će sletiti do Tržnice da ga sretne i usput kupe nešto za večerašnji dernek. Njen je sakrio nešto maraka koje je dobio za nikad isprobane Elanove skije koje su skupljale prašinu na tavanu već 4 godine. Bez drugog riješenja, odlučio je da ih proda i sakrije novac od samog sebe kako ga ne bi propušio kad nestane sljedovanja cigareta. Želio je da Njegovoj pokloni ljepši dan za njen 21. rođendan.

Prilično miran dan je na "Vase Štrase" izmamio ljude koji su s razlogom ili bez razloga tumarali ulicom, u svakoj mogućoj aktivnosti, tražeći normalnost. Dok je Njegova u Tržnici procjenjivala ponudu sireva iz haustorske radinosti, što je Njenog uvijek nerviralo, trknuo je do Sepe po cigare. (Sepa je, kad nije na liniji, na čošku Markala, kod ribarnice, tušio cigare od sljedovanja ili od remija, "ikar" i "makerel" od humanitarne.) Ljutito ga je pogledala dok je išao prema vratima. "K´o da nije mogao sekundu sačekat...", nije uspjela ni dovršiti misao, a cijela Tržnica se zatresla uz zaglušujući prasak. Pa još jedan. Prašina i smrad detonacije su dolazili s one strane na koju je izašao.

Potrčala je prema izlazu. Jedan čovjek ju je uhvatio za ruku i nešto joj rekao. Nije čula, otrgla se, čovjek je vikao za njom. Još neko je viknuo nešto. Otvorila je vrata i ugledala oboren motor, kutije cigareta na sve strane, krhotine stakla, asfalta, betona, ljudskog mesa. Krv je natapala asfalt. Tražila je pogledom, zavirivala u komade leševa. Neka žena je pružala ruku, zaleđenog lica, pokušavala je nešto reći. Njegova je prišla i sa još jednim mladićem pomjerila ženu uz zid tržnice. Držala joj je nogu u ruci. Nogu koja više nije bila dio tijela. Osjećala je naglu slabost od šoka i nemoć da progovori. Iz petnih žila je izvrištala njegovo ime. Nije čula odgovor. Sluh joj se tek vraćao. Komešanje, plač, jauci su postajali glasniji. Krv, krv, komadi tijela, krv, prašina, smrad. Ugledala je mladića bez pola pluća kako visi na željeznoj ogradi. Još jednom je vrisnula njegovo ime. Niko se nije odazivao. Neka ruka ju je povukla u haustor. Pala je na betonski pod i izgubila snagu. Pomogli su joj da se nasloni na zid.

“Jesi l’ pogođena?”, pitala je izbezumljena žena u haustoru.

“Nije meni ništa”, rekla je i krenula ustati. Žena ju je molila da sjedne i sačeka dok se smiri. Istrčala je vani, još jednom vrisnula njegovo ime. Niko se nije odazivao.

“Sad je jedan golf šestero natrp’o. Ja mislim u Vojnu. Vidi tamo.”, rekao joj je čovjek prekriven prašinom i krvlju.

Do večeri je obišla sva moguća mjesta gdje je mogao biti odvezen. Sve bolnice, ambulante… Našla ga je u prosekturi koševske bolnice. Otkinuta desna šaka povezana s rukom još samo tananom niti kože, bila je položena na grudi gelerima isprobijanog tijela. Ukočenog pogleda je posmatrala beživotno tijelo. Ne, to nije bio Njen. Ne može biti. Njen je uvijek bio nasmijan…

Danas, kad svrati do pijace kao po pravilu stane na ćošak Tržnice i nekoliko minuta razgleda okolo. Traži lica, čeka da joj se javi, da upozna sina kojeg je rodila sedam i po mjeseci nakon što je Njen – otišao.

* * *

Od svirepog klanja građana Sarajeva, poznatog pod nazivom “Drugi masakr na Markalama” prošlo je 15 godina. Ponovljeni masakr na Markalama se dogodio 28. augusta 1995. godine, u 11 sati ujutro. Tog jutra je gelerima minobacačke granate 120 mm, ispaljene iz pravca Trebevića, koja je eksplodirala u blizini sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu, raskomadano 43. i osakaćeno 84. Sarajlija.

Ispred ulaza u Gradsku tržnicu, 28. augusta 1995. godine, ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.

Danas u sudnici Haškog tribunala Radovan Karadžić mjeri uglove pod kojim su granate pale. Ispituje vjerovatnost količine i pozicije krvi nakon klanja 43 i ranjavanja 84 ljudska bića.

piše: Nermin Čengić

Priredio(la):