TUZLARIJE - D O S J E

12.01.2011.
Znate li nekog autentičnog predstavnika naroda?


Autentični predstavnik naroda. To je fraza koju posljednjih sedmica često čujemo, najčešće iz usta dužnosnika HDZ-a i naravno, nezaobilaznog Milorada Dodika, ali daleko od toga da su jedini. Oni valjda odlično razumiju šta to znači ali normalnom umu prvo što pada na pamet je da bi to moglo da bude da kad vidi nekog insana da odmah zna, on je autentični Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Naravno, ni normalan um ni logika odavno ne stanuju na ovim prostorima pa nemaju šta da traže ni u ovom slučaju. I bolje je, gluho bilo da svi Srbi nastoje da izgledaju kao autentični Dodik. Hrvati sa Čovićem bi najbolje prošli, naočit je što jest jest, ali Bošnjaci bi pravo nagrebusili sa Tihićem. Dakle, ništa od vizuelne autentičnosti.

Kakva još autentičnost ima? Možda duhovna, ili vjerska? Ne ide ni to. Nema kantara za vaganje iskrene posvećenosti vjeri a i da ima, kako naći poštenog kantardžiju? Znate kako narod kaže "radi kako vjerski službenici govore ali ne radi onako kako oni rade".

U nedostatku mjerila za vizuelnu, duhovnu, kulturnu i svaku drugu koliko toliko normalnu identifikaciju autentičnosti autentičnog predstavnika naroda, na stolu ostaje jedino još politička autentičnost, a ona je najfaličnija. Ako kantar ne smiješ dati ni vjerskom službeniku gdje ćeš ga dati političaru? Osim toga tu se pojavljuje problem kokoši i jajeta, ko je stariji? Da bi političar odlučivao o tuđoj autentičnosti morao bi prvo on sam da bude autentičan, i eto belaja, nema ko da mu da certifikat.

Sad će zagovornici autentičnosti povikati, imaaaaaa, narod, izbori!! "Jest malo morgen", što bi rekao onaj što je nekada bio autentičniji i od samog Dodika. Moglo bi kad bi i sami birači bili autentični, kad u njihovu autentičnost niko ne bi sumnjao ali ne ide to tako. Borba za vlast izaziva sumnju, sumnja potiče preispitivanje, a kad se počne ispitivati autentičnost pripadnosti narodu ili vjeri, nastaje pakao. Mješalo se na ovim prostorima, što milom što silom, vijekovima. I ne samo ovdje, svuda i svagda se udavalo i ženilo, mijenjala prezimena, nacije i vjere, nekada zbog spašavanja glave, nekada zbog koristi kao kada su Srbi i Bošnjaci postajali Hrvatima samo zbog putovnice? Eto, putovnice više nisu toliko atraktivne ali šta ako na sljedećem popisu par stotina hiljada onih koji su glasali za Komšića odluči da mu podare autentičnost time što će se izjasniti kao Hrvati?

Problem autentičnosti star je hiljadama godina pa je u svakom vaktu porađao nove i nove ispitivače autentičnosti, istorija ih je puna. Bez obzira na rasu, vjeru i naciju zajedničko im je da su im metode svima bile krvave, i što je posebno zanimljivo, prečesto se dešavalo da baš zagovornici autentičnosti sami to do kraja nisu bili. Evo baš čitam kako iz autentične hrvatske opštine Grude poručuju da Dragan Čović, koji se devedesete godine izjašnjavao kao Jugosloven i potpisivao ćirilicom, ni u kom slučaju ne može biti zaštitnik hrvatskih interesa, iliti, sumnjaju u njegovu autentičnost. Na prvi pogled to jeste smješno ali samo na prvi pogled. Tako to krene, i obavezno loše završi ako se na vrijeme ne zaustavi.

Zato i treba otvoreno reći da "autentični predstavnik naroda" nije tek bezazlena politička fraza, da su njene implikacije ozbiljne i duboke i da u krajnjem rezultatu i previše liče Hitlerovom problemu čiste rase. Čak i kad bi se nadošlo na neku savremenu nehitlerovsku metodu definisanja autentičnog, da ne kažemo čistog, biračkog tijela nekog naroda, nameće se problem šta sa onima koji nisu autentični? Hoće li se primjeniti kakva fašistička metoda kutarisanja ali da je demokratska? Da se ne vidi fašizam na prvu, kao što se ne vidi na prvu ni kod "autentičnog predstavnika naroda". Ne vidi se, ali i vonja i tukne i čuhne pravo, ko kiseli kupus u proljeće.

V.K.

Priredio(la):