TUZLARIJE - D O S J E

11.01.2005.
Trgovina djecom - unosan posao u BiH

Iako je posljednje istraživanje UNHCR-a i norveške nevladine organizacija "Spasimo djecu" pokazalo da je najmlađa poznata žrtva trgovine djecom imala deset godina, policijski izvori u BiH tvrde da nema nikakvih ozbiljnijih istraga o trgovini djecom ili njihovom izrabljivanju. Istraživanjem je obuhvaćen period od 1999. do 2003. godine, a prikupljanje informacija, anketiranje i pisanje izvještaja rađeno je u 2003. godini.

Ankete su vođene na osam lokacija u cijeloj državi, dok su izvori informacija bili više nevladinih organizacija, 50 policijskih stanica, tri od pet postojećih skloništa za žrtve, Međunarodna organizacija za preseljenja (IOM) i Državna granična služba BiH (DGS).

Djecom se, prema nalazima istraživanja, trguje uglavnom zbog seksualnog izrabljivanja ili zbog prisilnog rada koji najčešće podrazumijeva prosjačenje na ulici.

RODITELJI SU NAIVNI
Kada je jedna sarajevska majka na roditeljskom sastanku u školi svog desetogodišnjeg djeteta iznijela podatak da je najmlađa žrtva trgovine ljudima vršnjakinja njene kćerke, roditelji su njenu izjavu prokomentarisali kao "pretjerivanje".

Svoje komentarisanje su nastavili izlaganjima u kojima su tvrdili da se to njihovoj djeci ne može desiti, jer oni "pohađaju vjeronauku", "imaju dobru učiteljicu" ili su "lijepo vaspitani".

"Ono što istraživanje među ograničenim brojem anketiranih na osam lokacija u BiH pokazuje jeste zabrinjavajuća mješavina naivnosti i stereotipa koji mogu ozbiljno uticati na uspješnost borbe protiv trgovine ljudima i djecom", piše u izvještaju UNHCR-a.

Ispitani čak mahom odgovaraju da su djevojčice same krive za sve što im se događa i pitaju se "ko im je kriv što u 13. ili 14. godini izgledaju k´o da im je 19".

Prema podacima iz policije i nevladinih organizacija kroz BiH je u periodu od 1999. do 2003. godine prošlo između 160 i 110 djece kojima je trgovano zbog seksualnog izrabljivanja.

Izuzev najmlađe desetogodišnje žrtve trgovine, riječ je uglavnom o djeci starijoj od 14 godina i većinom djevojčicama.

Ovi podaci su neprecizni, upozoravaju istraživači, zbog nepostojanja jedinstvene baze podataka i neažuriranosti materijala, čak i u policijskim stanicama. Ističu da ovaj broj može biti i mnogo veći, jer uvijek postoji "tamno područje" koje je nedodirljivo i o kome se "može samo nagađati".

VLASTI IGNORIŠU PROBLEM
Saliha Đuderija, član Vijeća za djecu BiH i Grupe za sprečavanje trgovine ljudima u BiH koja djeluje pri Vijeću ministara BiH, kaže da se podaci koje posjeduju zvanični organi vlasti u našoj zemlji znatno razlikuju od onih koji su navedeni u izvještaju.

"Poznata su dva slučaja trgovine djecom i nekoliko pokušaja, i to uglavnom s ciljem seksualnog iskorištavanja i prosjačenja", kaže Saliha Đuderija i dodaje da su strukture vlasti već uključile mjere prevencije.

"Prije svega podigli smo sposobnost centara za socijalni rad", kaže Đuderija i napominje da je u izradi i državni plan akcije suzbijanja trgovine ljudima i djecom i to za period od 2003. do 2008. godine koji uključuje i sudove i tužilaštva i policiju i sve druge relevantne institucije.

Ona smatra da je veoma teško uspostaviti pravila reagovanja u otkrivenim slučajevima trgovine ili izrabljivanja, jer bi tu jedina mjera suzbijanja bila oduzimanje roditeljstva i smještanje djeteta u specijalne ustanove, a o tome nije lako donijeti odluku.

Saliha Đuderija naglašava da to što BiH nema dovoljno novaca za adekvatno opremanje dovoljnog broja posebnih institucija, ne bi smjela biti prepreka zbrinjavanju djece - žrtava trgovine.

Dijana Šehić, član Međunarodne grupe za pravnu pomoć, koja je takođe bila uključena u izradu UNHCR-ovog izvještaja, smatra da vlasti u BiH ne razumiju težinu i ozbiljnost problema.

"Više nije ni pet do dvanaest za početak borbe protiv ovog problem. Već je prošlo kritičnih 12 sati. Društvo u BiH nije svjesno problema i odnos države prema njemu nije adekvatan. A, ako ne postoji svijest o težini problema, izostaće i adekvatna akcija", ocjenjuje Šehićeva.

"JEDNO DIJETE - POLA KUĆE"
Na pitanje da li bi za 5.000 KM ilegalno prebacili nepoznato dijete preko granice, ispitanici u anketi UNHCR-a većinom su rekli da ne bi, ali poražavajuće je što ima i onih kojima bi pristali.

"Uz dva-tri takva posla mogu da, bez mnogo truda, napravim pola kuće", odgovor je jednog od ispitanika.

Prikupljeni podaci govore i da je izrabljivanje djece za rad, najčešće za prosjačenje na ulici, sve češće.

Postoje i informacije da se djeca sa jedne lokacije ili dijela BiH odvoze i dovoze, te prose za nečije potrebe", kaže Šehićeva.

No, ni u ovom slučaju nema pouzdane evidencije.

"Neophodno je snimiti stanje, istražiti odakle djeca dolaze, jer je veoma vjerovatno da trpe i nasilje. Treba doći do porodica iz kojih potiču ta djeca", kaže ona.

Istraživači ukazuju da postoje takozvani "sekundarni" podaci, odnosno oni "iz druge ruke" u kojima neko ko nije zvanična institucija tvrdi da je nešto čuo ili vidio.

Neki su vidjeli kombi koji dovozi djecu, drugi djecu koja "zaradu" daju nekome od odraslih itd.

Iza ovog mračnog biznisa nerijetko stoje čak i najbliži članovi porodice trgovanom djecom.

Međutim, ni za takve tvrdnje nema pouzdanih dokaza, a institucije kojima bi to morala biti zadaća nikada nisu sprovele istraživanja na takvu temu.

U policiji kažu da u BiH ne postoje ozbiljnije akcije u oblasti moguće trgovine djecom.

"Ništa su to ozbiljnije ne radi. Da biste utvrdili da li neko dijete prosi za interes nekog drugog, morali biste sprovesti takozvano diskretno praćenje djeteta ili onih sa kojima se to dijete sreće. Za to vam je potrebno odobrenje od suda koje traži tužilac na osnovu potkrepljenih policijskih saznanja, koja su opet prikupljena na osnovu nečije prijave", kaže naš sagovornik iz policije.

PRISILNO PROSJAČENJE
A koliko bi mogao biti unosan posao sa iskorištavanjem djece za prosjačenje, pokazuje izjava jednog od mališana sa ulice, koji kaže da dnevno zaradi i do 70 KM.

Izvještaj je pokazao da je 70 KM maksimalna, a tri do pet KM minimalna zarada djece koja prose.

Djeca prosjaci ne vole razgovarati o tome šta rade i za koga. Kada ih pitate za šta će upotrijebiti novac koji sakupe, uglavnom se nasmiješe i pobjegnu.

Najtužnije izgledaju zimi, promrzli i nemoćni, dok vas mole za 50 feninga. Ima među njima i mališana koji bez riječe sjede na cesti i gledaju u jednu tačku, čekajući milostinju i onih koji nevješto sviraju harmoniku zaklonjeni kartonskom kutijom od cipela na čijem dnu se naziru, uglavnom - bronzane kovanice.

Neki od njih, otkrili su da ih na prosjačenje tjeraju njihovi roditelji ili rodbina sa kojom žive.

"Baka me tjera da prosim. Strašno je ljuta na mene i tuče me ako kući donesem manje od 30 KM", rekla je jedna djevojčica uključena u sprovedenu anketu.

Jedan dječak je rekao da mu se u njegovoj porodici, koja ga tjera na prosjačenje, najviše sviđa kada mu, ponekad, roditelji sami kupe ili donesu nešto da jede.

Ono što su istraživači uočili jeste da najveći broj anketiranih odraslih i po pitanju prosjačenja krajnje stereotipno poima stvari.

Smatraju da uglavnom prose Romi, jer "ne znaju da žive drugačije", a za slučajeve djece koju zovu "naša" ili "bijela" tvrde da rijetko prose i to samo kada moraju.

"Naša djeca prestala bi s tim, čim bi im se ponudila bolja mogućnost preživljavanja", smatraju ispitanici.

Podsjetimo na kraju i na ovo: BiH je potpisujući, bilo koji međunarodni protokol ili konvenciju, preuzela na sebe obavezu da ih poštuje i primjenjuje u cjelosti i na isti način kao i sve druge zemlje potpisnici. Ne treba posebno napominjati da su među ovim protokolika i konvencijama i sve one koje se odnose na trgovanje ili izrabljivanje ljudi, a posebno djece.

U izvještaju UNHCR-a posebno se napominje da je na organima BiH da jačaju odgovornost i svijest u vezi sa ovim globalnim problemima i kontinuirano rade na unapređenju pravnog i planskog okvira za suzbijanje trgovine ljudima, a naročito djecom na cijelom prostoru BiH.

Piše: Rubina Čengić

Priredio(la): admin / Nezavisne