TUZLARIJE - D O S J E

17.12.2013.
Da li će biti oslobođen ubojica djece na tuzlanskoj Kapiji?
Piše: Atif Kujundžić



Tuzlarije
Ilustracija: SAFF


Kada bi se kazna izrečena generalu Vojske Republike Srpske Novaku Đukiću za ratni zločin ubojstva tuzlanske djece na Kapiji – 25. svibnja, 1995. godine – rasporedila na broj ubijenih i ranjenih, a riječ je o ukupno /25/ godina zatvora i oko /240/ ljudi, jedva bi iznosila nešto preko mjesec dana po ubijenoj/ranjenoj osobi.

Proteste roditelja i građana zbog tako male kazne niko nije čuo. Niko. Niko i ne zna kako izgleda na jednom mjestu više od /70/ iskasapljenih mladih ljudi i više od /160/ ranjenih, ili samo jedna noćna sahrana/dženaza na Slanoj Banji.

Ko su roditelji i šta uopće imaju pričati?!

* * *

U knjizi dežurstava 117. bbr Armije BiH Lukavac stoji, da su 25. svibnja, 1995. godine, dežurni u Komandi Brigade bili tačno određeni – i danas, po spisku živi ljudi i oficiri Armije BiH koji, kao i borci na vatrenoj crti nasuprot Srbima – mogu posvjedočiti, kako je, odakle i kada granta ispaljena sa Ozrena /širi reon Rosulje/ i u tačno određeno vrijeme preletjela preko Lukavaca, a potom detonirala u Tuzli.

To je čulo i barem nekoliko stotina građana Lukavca, Bistarca, Podšića, Šićkog Broda, Bukinja, hiljade građana Tuzle...

Na Radio Tuzli, ubrzo se čula vijest o tragičnim posljedicama detoniranja haubičke granate koja je ispaljena sa Majevice – među okupljenim mladim ljudima na poznatom tuzlanskom sastajalištu Kapija.

Konkretna osoba iz dežurne ekipe 117. bbr A BiH Lukavac, /a stjecajem okolnosti o mojoj dežurnoj malenkosti je riječ/, pred svjedocima je nazvala je press centar u Tuzli, a javila se također još uvijek živa konkretna osoba kojoj je rečeno, da na Kapiju nije izvršeno ispaljenje sa Majevice već sa Ozrena, nakon čega je izvršena ispravka i ponavljanje vijesti.

Među dežurnima u Komandi 117. bbr A BiH bila su i dva visoka artiljerijska oficira, koji su sredstvima veze provjerili ono što su čuli, sada kod osmatrača na vatrenoj crti. Potom, sve je zapisano u knjigu dežurstva.

* * *

Cijela priča je po našem običaju trajala /17/ godina dok je Sud Bosne i Hercegovine došao do saznanja i zaključka o krivnji za zločin i odgovornosti generala Vojske Republike Srpske Novaka Đukića /komandanta Ozrena/ i pravosnažne presude od /25/ godina zatvora za nedjelo istoga.

* * *

No,

kako je u našim sudovima preuzeta anglosaksonska praksa postizanja pogodbi i nagađanja sa okrivljenima i svjedocima upravo od strane Suda što ubrzava sudski proces, ali se plaća umanjivanjem izrečenih i neizrečenih kazni, u igru je ušao i predratni udbaš – advokat generala Novaka Đukića i Franca Kosa pripadnika zloglasnog Desetog diverzantskog odreda VRS – čovjek dobro poznat bh javnosti, koji je očigledno odlučio Đukiću ili umanjiti ili ukinuti izrečenu kaznu.

Prvi je javno pustio u opticaj priču, koju je tobože ispričao srpski egzekutor iz Srebrenice i ko zna odakle još: Slovenac Franz Kos. Ne znamo ni kojim povodom, jer mu nije suđeno za zločin na tuzlanskoj Kapiji. U principu, Franz Kos nema nikakve veze sa zločinom koji su Srbi počinili na tuzlanskoj Kapiji, ali kao okrivljeni za teške ratne zločine genocida u Srebrenici, pogodna je osoba za manipuliranje.

* * *

Sada, uplela se i Narodna Skupština Republike Srpske koja zagovara pravo generala Đukića da se u svom statusu osuđenog ubojice djece na tuzlanskoj Kapiji obrati Apelacionom sudu Bosne i Hercegovine i stvar raspreda ispočetka kako bi objasnio i dokazao svoju nevinost.

O tome piše i poznati novinar iz Tuzle /pogledati njegov tekst na portalu: www.internovine.com/, od prije nekoliko mjeseci...

Kao, 25. svibnja, 1995. godine na tuzlansku Kapiju nije ni pala nikakva granata, na Kapiji je detonirala prethodno postavljena minskoeksplozivna naprava koju je napravio osobno Ljubiša Savić Mauzer u Bijeljini, koja je prethodno ko zna kakvim putovima dopremljena u Tuzlu, a kojega su u poraću ubili sami Srbi.

To je naručena priča koju, kao, u detalje poznaje zločinac Franz Kos pripadnik Desetog diverzantskog – egzekutorskog odreda Vojske Republike Srpske koji je ubijao gdje god je Srbima bila volja i kako i koliko je trebalo.

Prema istom principu, vjerojatno, niko nije kriv ni za Tomašicu, ili je kriv neko koga su odavno iz ko zna kakvih razloga Srbi sami ubili da ne bi mogao o njima svjedočiti.

Srbi se uvijek o svemu pobrinu na vrijeme i upravo tako, uvijek nastoje zamagliti svoja nedjela ističući nepravdu koju, kao, neko čini prema njima iz čiste zlovolje.

* * *

Dakle,

ako bi prizivanjem duha, od Srba ubijenog Ljubiše Savića Mauzera i njegove minskoeksplozivne naprave, apelacija Novaka Đukića bila prihvaćena, sve bi se svelo samo na nijanse oko potpunog oslobađanja generala Đukića od izrečene presude i izricanje što manje kazne za srpskog egzekutora i diverzanta Slovenca Franza Kosa.

To je barem prema dosadašnjem iskustvu uobičajena praksa.

Šta će reći svjedoci i roditelji?

Hoće li ih iko išta pitati?

Priredio(la): SAFF