TUZLARIJE - D O S J E

21.02.2014.
Zapis o Tuzli:
Sačuvana predratna ljudska normalnost
Piše: Marko Vešović



U prošlom ratu, dugo sam vjerovao da sam ostao bez suza i pomalo se tješio onom narodnom: “Suze su za male jade”. I to je jedan od razloga što volim, silno istinitu, ratnu pjesmu Damira Uzunovića “Ja nemam suza”. Ali, kad sam na televiziji vidio Rojterov snimak tuzlanske majke koja, nakon pokolja što ga je četnička granata napravila među tuzlanskom mladeži na Kapiji, nalazi ubijenu kćerku, kao da mi se nebo sručilo na glavu


1. Bilo mi je posve prirodno što je ova pobuna krenula baš iz Tuzle, po meni najboljega grada u poslijeratnoj BiH, o kojemu mnogo znam, i gdje sam posljednji put išao ljetos da se vidim sa dragim ljudima, i onim koji jesu i onim koji nisu Tuzlaci, a posebno moram istaći, čak uz rizik da se ostali ljute, Filipa Davida i Petra Lukovića: prisustvovao sam promociji njegove knjige „Jutro u banci“ na kojoj je autor govorio kao iz mitraljeza, a ponešto od viđenog i doživljenog opisao sam u e-novinama.

Tuzlarije
Ljetos u Tuzli


Rekoh da mi je prirodno što je pobuna krenula iz najboljega grada u BiH o kojem puno znam, pored ostalog i zato što sam najmanje četiri godine u njoj držao predavanja na Filozofskom fakultetu, iako sam znao da, kao srčani bolesnik, to ne bih smio. Jer, kad su grozne vrućine, pa čak i kad nisu, gušio sam se u onoj tandrvaniji od autobusa, i često bih pomislio da bih lako mogao umrijeti na putu za Tuzlu.

Prestao sam ići tamo kad je taj grad, meni kao čeljadetu uljeglom u godine i kao doživotnom nevozaču, postao zaista predalek, ali mi se taj posao dugo nije ostavljao, iako je bilo Tuzlaka koji su me pitali: „Koliko dobijaš za to?“ „Trista maraka“, a oni će: ”Ja, da sam na tvom mjestu, ne bih to radio, a svaka čast tebi koji to možeš.”

Nije mi se ostavljao rad u Tuzli iz premnogih razloga, a možda ponaprije zato što je tamo još postojalo ono što je Sarajevo uglavnom izgubilo: predratna ljudska normalnost. Jednom nedjeljno okusiti tu normalnost, to je za mene, u one dane, bilo veliko kao Trebević. Što je najžalosnije, ta normalnost koja je, znam pouzdano, postojala i u opsjednutom Sarajevu, u miru je odjednom ishlapila. Sarajevo je, takoreći preko noći, izgubilo dušu koju Karadžićeve granate nisu uspjele ubiti. Ili su ipak uspjele, ali smo to tek u miru otkrili?

A u Tuzli sam se odmah, već od autobuske stanice, to jest od ulaska u taksi, osjećao drugačije, pored ostalog i zato što sam sa Tuzlacima „imao priču“, kako bi se to u BiH reklo.
U Sarajevu, sve sam manje i manje imao o čemu pričati čak i sa onima koji su mi, u ratu, postali istinska svojta. Ne, nismo se u miru udaljili, među nama je i dalje postojala bliskost, ali nekakva gluha, prazna bliskost. Koju nisi imao čime ispuniti.

A u Tuzli – ostavljajući po strani činjenicu da sam u njoj imao ne mali broj prijatelja, a Jasmin Imamović i danas mi je jedan od najvećih koje uopće imam, i to će ostati sve do moje smrti – čim uđeš u taksi, sa čovjekom koga prvi put vidiš i koji te prvi put vidi – prosto nastaviš razgovor, andrićevski kazano. Odmah ti stane pričati, recimo, kako njegov znanac ne može djecu nigdje da zaposli, jer ih je dao u školu za hendikepirane. Djeca inače bila normalna, ali ga njegova žena nasavjetovala da ih daju u tu školu, jer je doznala da država za takvu djecu daje novčanu pomoć. I djeca završe školu, ali danas ne mogu da nađu posao, niko neće da ih primi kad vidi koju diplomu imaju. Sad kuka što se slakomio na državne pare i poslušao ženu, ne znajući da će time svojoj djeci budućnost uništiti.

2. U prošlom ratu, dugo sam vjerovao da sam ostao bez suza i pomalo se tješio onom narodnom: “Suze su za male jade”. I to je jedan od razloga što volim, silno istinitu, ratnu pjesmu Damira Uzunovića “Ja nemam suza”. Ali, kad sam na televiziji vidio Rojterov snimak tuzlanske majke koja, nakon pokolja što ga je četnička granata napravila među tuzlanskom mladeži na Kapiji, nalazi ubijenu kćerku, kao da mi se nebo sručilo na glavu. Ipak, gledajući i tu scenu, ostao sam suvih očiju sve dok nije kazala: “Ode za bratom”. Te tri, posve obične riječi, zgromile su me. Jer isto tako bi kazala i moja Darinka.

Sve majke na svijetu su iste i, kad bi se one pitale, među ljudima bi bilo hiljadu puta manje podjela koje su uspostavili očevi, i možda je to jedan od važnih razloga što sam oduvijek bio sumnjičav prema riječi patriotizam: u njoj sam vazda čuo prisustvo riječi otac, to jest pater, koja mi zvuči kao “dovde je moje”.



Potekle su mi suze ne samo zato što su mi te riječi otkrile da je ta skrhana žena izgubila oboje djece nego i zato što je u njenom jauku bilo i strašnog podrazumijevanja pred kojim, valjda, ni kamen ne bi mogao, ni smio, ostati ravnodušan. Kao: sestra se toliko uželjela brata, da, eto, više nije mogla izdržati bez njega, pa je otišla u grob za njim. Ili: kao da je brat odmamio sestru za sobom, jer više nije mogao sam. To me smlavilo: majka lišena djece, a suviše stara da drugu ponovo rodi, stoji usred pustinje vlastitog života, a njene riječi, nesvjesno govore o bratsko-sestrinskoj ljubavi. Ovaj put kobnoj.

Kad je, naposljetku, rekla: “Ljudi, dvoje sam djece imala. Ima li ko da pomogne?” – cijela BiH mi se, kroza suze, sabila u njeno lice, i njene ruke, podignute u posve prazna nebesa.

Kasnije, čuo sam na televiziji da su strani diplomati, nakon tog pokolja, još jednom izrazili ozbiljnu zabrinutost zbog poljuljanog kredibiliteta Međunarodne zajednice: očito, bojali se da bi neko toj kurvi mogao obraz uzeti.

Priredio(la): e-novine