TUZLARIJE - D O S J E

04.03.2015.
Jergović o Selvedinu Beganoviću
Imam kojeg bodu noževima dok on vjerom brani Europu
Piše: Miljenko Jergović



Danas, prvih dana ožujka 2015. ime Selvedina Beganovića u Hrvatskoj savršeno je nepoznato. Ako bismo po zvuku, a zvuk imena najprije govori o vladajućim predrasudama u nekoj zajednici, Selvedin Beganović mogao bi nam biti epizodist iz novinske crne kronike, novinar balkanske Al Jazeere, perspektivni centarfor kadeta Bayer Leverkusena ili - što bi nam, vjerojatno, prvo palo na um: sirijski džihadist iz našega prvog susjedstva. Ali nije ništa od svega toga.

Tuzlarije
Imam Selvedin Beganović


Selvedin Beganović netko je tko će po logici zbivanja i rasporedu predrasuda ostati anoniman, kako u Hrvatskoj, tako i šire, u Europi, premda je on za Hrvatsku i za Europu itekako važan. Mnogo važniji od svakoga od onih imena koja će se spomenuti večeras, u prvih desetak minuta glavnoga televizijskog dnevnika. Njihov posao je od dnevnoga značaja, a ono što radi Selvedin Beganović tiče se epohe, a na neki način i vječnosti.


Da je ovo što o njemu možemo ispričati književnost, a zvuči kao da jest, da je velika romaneskna proza o našemu dobu i o najavljenomu kijametskom danu, koji će započeti u dubokoj provinciji, a ne u New Yorku ili Parizu, efendija Selvedin Beganović bio bi junak iz nenapisane treće knjige bosansko-muslimanske trilogije o časti, ljubavi i pobuni, velikoga Meše Selimovića. Nakon Ahmeta Šabe i Ahmeda Nurudina, dolazi efendija Selvedin Beganović, imam malenoga džemata na samoj hrvatskoj granici, u Trnovi pokraj Velike Kladuše.

Krajem prošle godine imam je održao propovijed (hutbu), a zatim i uputio otvoreno pismo u kojemu je Bilalu Bosniću, jednome od vođa vehabitske zajednice u Bosni i Hercegovini, poručio neka prestane s ispiranjem mozgova muslimanske mladeži i regrutiranjem vojske za Siriju: “nama šehidi ne trebaju, nama trebaju junaci i učenjaci”.

Bilal Bosnić se još od trećega rujna prošle godine nalazi u pritvoru. Sud Bosne i Hercegovine tereti ga za “javno vrbovanje za terorističke aktivnosti”. Brani se da ne može biti kriv za iznošenje stajališta svoje vjere. Bosnić pred sudom nastupa onako kako danas nastupaju svi nacionalni i vjerski radikali, svejedno jesu li s muslimanskog istoka ili s kršćanskog zapada (a granica ta da svijeta nekako se uspostavila nekoliko koraka zapadnije od džemata efendije Beganovića). On sebe smatra simboličkim predstavnikom i prenositeljem vjere, pa je i njegovo pravno terećenje ustvari terećenje islama. Osporavanje njegovog prava da govori ili radi ovo i ono osporavanje je jedne vjere i svih njezinih vjernika, bez obzira na to jesu li Bosnićevi istomišljenici. A, naravno, još i ovo: Bilal Bosnić branitelj je iz rata devedesetih, branio je bošnjačko-muslimansku sirotinju, koja je trpila progon od dojučerašnjih kršćanskih susjeda, od dviju susjednih država, te od svijeta koji je ravnodušan prema stradanju muslimana.

Iako je u pritvoru, Bilal Bosnić mnogo je prisutniji i djelatniji od efendije Selvedina Beganovića. On ima prednost kakvu imaju svi koji na takav način zastupaju neke vjerske ili političke ideje: on ne sumnja, ne koleba se, ne misli običnom ljudskom glavom i ne predstavlja samoga sebe, nego sve svoje istomišljenike, ali i one koji to nisu, ali se ne usuđuju reći da nisu. Poput Bilala Bosnića, ali ispred druge vjerske ili političke institucije, nastupaju i njegovi tobožnji protivnici na Zapadu. Iza njega je vojska, iza njih je vojska. U odnosu na efendiju Selvedina Beganovića, pobjednici će biti i jedni i drugi. Oni su zajedno, efendija je sam.

Od devetog prosinca 2014. četiri je puta napadnut u svome mjestu i u prostorima svoga hrama. Bodu ga nožem, tuku ga, policija svaki put provede uviđaj, ali počinitelj ostaje neotkriven. Čovjeka netko natenane ubija, a svi se prave da ne znaju tko je to. Možda i ne znaju. I možda je stradanje ovoga imama prvi znak nestajanja našega svijeta. Ubiju li namrtvo efendiju Selvedina Beganovića, sa svijeta će nestati pčela. Ubiju li ga, bit će to znak da je prošlo vrijeme kada je čovjek mislio svojom glavom. Ako je osporavanje onoga što govori i radi Bilal Bosnić osporavanje samog duha islama, kao što nagovještava njegova obrana, tada je osporavanje onoga što kaže imam iz Trnove osporavanje one civilizacije koja je započela praocem Abrahamom, a završava, možda, s Lady Gagom. Dogodi li se što efendiji Beganoviću, sa svijeta će nestati pčela.

Njegovo ime se u Zagrebu ne zna zato što je Velika Kladuša daleko: 71 km zračnom linijom, a čak 106, 7 kilometara cestom. Ni u Sarajevu za imama ne žele znati: bit će zato što je Velika Kladuša barem trostruko udaljenija od Sarajeva nego od Zagreba. Ili za efendiju Selvedina ne znaju zato što se plaše onih u čije je on ime izboden nožem. Da je služio Bogu negdje kod Prijedora, Zvornika, Trebinja, i da su ga četiri puta napali, Sarajevo bi se nadiglo u zaštitu svoga imama. Isto bi bilo i da su ga napali u Mostaru, Ljubuškom, Livnu. Tada ne bi postojao strah, jer bi se tada zajednica homogenizirala oko kolektivne glave i oko inovjernog neprijatelja i tuđinske nacije. Ali ne treba Bošnjacima i bosanskim muslimanima, sekularistima ili vjernicima, zamjerati što je tako. Jednako sam i ostrvljen bio bi efendija Selvedin Beganović, e da ga je proviđenje učinilo katoličkim svećenikom i da je u Hrvatskoj progovorio protiv mobiliziranja nacionalne mržnje, da je rekao riječ protiv Darija Kordića, Branimira Glavaša ili šatoraša, ili tek da je kazao koju protiv tradicionalnog pustošenja pravoslavne crkve u Karlovcu, koje je posljednji put upriličeno na dan inauguracije hrvatske predsjednice. Počinitelji, naravno, nikada nisu otkriveni.

Ali pustimo sve te usporedbe, one su dojadile i bogu i vragu i čovjeku koji čita novine. Osim što su dojadile, nisu ni od kakve pomoći i samo potvrđuju ono što je odavno poznato. Usporedba je figura skučenoga i nedarovitog duha. Nego se vratimo velikim riječima i efendiji Selvedinu Beganoviću.

Više nego itko naš u ovom trenutku, više nego itko širom kontinenta u ova tupa pretproljetna doba, imam Selvedin Beganović brani Europu. Brani je tako što brani svoju malu zajednicu, svoje džematlije koji su najzapadnija autohtona muslimanska zajednica u Europi. Sve dalje od Trnove je zapadni krst i nekrst, koji muslimanima dopušta da se naseljavaju i žive, tolerira ih u skladu s vlastitom političkom i duhovnom tradicijom. Ali za razliku od onih u Trnovi, muslimani u Beču, Amsterdamu, Berlinu, Parizu doseljenici su koji preoblikuju Europu, ali je nisu stvarali. U Trnovi se, međutim, Europa stvarala. Razlika je, naravno, samo simbolička. Ali i takva, simbolička razlika, potvrđivala bi da je napad na Selvedina Beganovića napad na samo srce Europe. Samo što ga nisu napali oni što su ga boli noževima, nego oni koji su prema tome bili ravnodušni. Njima je Bilal Bosnić bliži i kad im je neprijatelj, a s imamom ne znaju što bi. Kao da im ne treba takav prijatelj.

Priredio(la): Jutarnji list