TUZLARIJE - D O S J E

14.05.2015.
Poznavanje Prirode i Društva:
Kraljeva Sutjeska i Bobovac

Rano ujutro, u vrijeme kada radnice otvaraju svoje radnje, prošli smo kroz Banoviće, pa poznatim putem kroz zelenilo do Krivaje. Skretanje za Olovo, pa pored niza vikendica. Zastanemo i vodi se divimo.

Tuzlarije


Krivaja je neka vrsta molitvišta Omeru I. i on to izražava tako što joj se neskriveno divi i oduševaljava njenim obalama i hirovitom vodom. Ima za nju vezanih stotinu anegdota. Još nešto je Omer Ibrahimagić ostavio što mi iz glave ne izlazi. Nazvao telefonom svog poznanika da ga pozdravi i priupita za zdravlje, a ovaj mu rekao, ne bez gorčine, da ne postoji zemlja o kojoj on pjeva svoje pjesme, zemlja dobrih Bošnjana, dobrih ljudi koji vole svoje i poštuju tuđe, zemlja razumijevanja i međusobnog poštovanja... Ponavlja to Omer i lijepo se vidi da se ne slaže i dobro je da je tako, jer on u tu i takvu zemlju vjeruje, u njoj živi i nalazi istomišljenike, pa negira da ona ne postoji, i potvrđuje, na svakom koraku da ima Ljudi i ljudi. Slažem se sa njim, a ovo naše putovanje svakako potvrđuje tu misao, jer mi očito, između ostaloga tragamo i za takvim ljudima.


Tuzlarije
Kod Čede


Naša prva stanica je Vijaka, selo u opštini Vareš. Domaćin nam je prijatni i nasmijani Čedo Pavlić kojem imamo zahvaliti za lijepo proveden dan. Čedo u Vijaci ima vikendicu okruženu zelenilom, obeharalom jabukom, malim pitomim potokom. Već pet godina je penzioner, a bio je direktor Standarda Kreke. Dočekuje nas domaćinski.

Vijaka je urbano selo pored puta. U selu kafić, restoran, biblioteka, etno muzej, javna rasvjeta... Nekada bila golema škola sa više od 400 đaka, danas sasvim druga slika jer se većina ljudi raselila. Radili su u rudniku i željezari tako da danas oni koji su ostali, a ostalo ih je veoma malo, žive od penzija. Vijaka je selo koje umire, u njemu je trenutno samo pedesetak ljudi i poneki vikendaš.

Putem prolaze kamioni dupke puni borovim trupcima.
Tu se, u ugodnom ambijentu Čedine vikendice progovorilo, evocirala sjećanja i provjerili podaci o putu...
Tu se probudila i moja nerealizovana želja o kućici u prirodnom ambijentu, o mjestu u koje se možeš skloniti i povući da se sa sobom sastaneš. Znam da želje i ne valjaju ako ih odmah ostvariš, no ova moja me već pomalo zabrinjava jer izmiče ko jegulja.

Cilj nam je kraljevski grad Bobovac, vodi nas naš domaćin Čedo, ali malo okolnim putem jer ima namjeru da svratimo na još jedno interesantno mjesto.
Pali auto, hamo na put... Miroslav, Čedo, Omer i Mehmed... Ko vjerov´o ko ne vjerov´o...
U selu Ivančevu krasan pogled i sponem ploča na lokalnom Domu. Oči su nam pune zelenila...

Tuzlarije
Spomen ploča


Tunel Ponikve, kroz pećine u kojima živi Drekavac (ako ga tu nema onda je sigurno izmišljen...)
Vareš, po Čedinim riječima najdepresivniji i najsumorniji grad u Bosni. Bit će da Čedo nije vidio neke druge mahalice i gradiće. Meni je Vareš izgledao simpatično i lijepo, možda zbog rijeke Stavne. Jeste, svuda okolo su utvare mrtvih fabrika, rudnika i to izgleda tužno. Kombinacija sivila i zelenila, duhovi nekog sretnijeg vremena kada su svi negdje radili...

Na putu Dabravine, mala škola i malo mjesto.
Haj dalje, jesmo li barem na pola puta... Nismo još...
Promače Breza. Ispred planinski lanci, jedni zeleni drugi prošarani smijegom, haman Treskavica drhti od zime..
Teritorij opštine Ilijaš, autoput za Zenicu - Kakanj... Samostan u Kraljevoj Sutjesci...
Dolazimo u vrijeme restauracije krova samostana.

Tuzlarije
Samostan


Dočekuje nas Fra Željko, vikar samostana. Isred je kraljica Katarina u svom prijestolju. Po riječima fra Željka samostan je vjerovatno sagrađen polovicom 14 vijeka. Kotromanići su gradili kraljevski dvor, pa uz njega samostan. Uz Kreševo i Fojnicu svjedoči o kontinuitetu djelovanja franjevaca...

Tuzlarije
Kraljica Katarina


Razgovaralo se o vremenu i ljudima, o istoriji, te onom zvonu po kojem je Zvornik dobio ime Zvonik, istom koje se čuva u muzeju samostana u Kraljevoj Sutjesci.

Tuzlarije


Onda nas je fra Željko proveo kroz nevjerovatnu biblioteku ispred koje sam zanijemio i kroz muzej u kojem se čuva prošlost ove zemlje. Knjige iz 14, 15, 16. tog vijeka u biblioteci, spisi koje još niko nije istražio, autentične slike italijanskih slikara, ono zvono zvorničko... Muzej i biblioteka samostana su toliko nevjerovatni da je to riječima teško opisati.

Tuzlarije
Čedo, Miro, Želja i Meša u biblioteci


Nakon obilaska, pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo uz brdo, put Bobovca.
Da bi dočarao šta Bobovac jeste, za one koji slučajno ne znaju, prenosim dio teksta koji o njemu govori.


Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš.

Tuzlarije


Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonalnog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.

Tuzlarije
Bunar


Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije prve polovine 14. stoljeća. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića (prva polovina 14. stoljeća), preko svih bosanskih kraljeva i sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem (1463. godine.) Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349. godine.
Za one koji žele otići Bobovac nije daleko, do Vareša pa desno, uz brdo i eto vas...

Tuzlarije
Bobonovac vrata


U povratku je Omer Ć. Ibrahimagić ponovo uzdisao dok smo pored Krivaje prolazili, Miro Stjepanović i ja smo sve lijepo fotografisali a Čedu bez kojeg bi sve ovo bilo puno slabije smo ostavili u Vijaki.

Tuzlarije


Naš put je potvrdio da i te kako još uvijek postoje dobri ljudi u ovoj zemlji, spremni da vam pokažu put i povedu vas, da pomognu, da sa vama tuguju i vesele se...

MEHMED Đedović
Maja, 2015. godine

Priredio(la):