TUZLARIJE - D O S J E

21.02.2005.
Zoran Bečić, prvak drame Narodnog pozorišta u Sarajevu
S Titom nam je bilo bolje
Zoran Bečić, bh. glumac, iako već u sedmoj deceniji života, ne odustaje od glume. Bilo mu je čudno kad smo došli da razgovarmo s njim. Rekao nam je šaljivo: ˝Djeco, idite tražite nekog mlađeg, nekoga ko će vam moći više toga zanimljivog ispričati od jednog djeda kao što sam ja!˝

˝Dobro, ako već hoćete da mene predstavite svojim čitaocima, da oni vide kako jedan djed živi i kako razmišlja, hajde onda. Ma, čujete ove papagaje koliko galame, da ih ne volim toliko, napravio bih od njih supu.˝

Sjedimo za velikim kuhinjskim stolom, ispijamo kafu. Pita nas hoćemo li šta žestoko i pokazuje mali konjak.

˝Ovo čuvam za ženu i kćerku kada dođu. Pošto ja više ne pijem, njima kupim najmanju bocu da ih malo zezam˝, kaže Bečić.

Priča o svom rodnom gradu Čačku, fudbalu, košarci, te o njemu dragim ljudima.

SPORT IZNAD SVEGA

˝Bio sam veliki ljubitelj fudbala, ali mnogo netalentovan čovjek za fudbal. Svi bismo mi htjeli biti vrhunski, najbolji u svakoj oblasti kojom se bavimo, međutim, to je nemoguće. Sport od čovjeka traži mnogo više odricanja nego i umjetnost. Totalno predavanje, disciplinu življenja, treninge, fantastično zdravlje, tj. traži jaku ličnost. Nisam bio jaka ličnost, bio sam čovjek sklon kafani, knjizi, lijepim ženama, dobroj muzici, a volio sam sport. Tvrdim da sam bio najnetalentovaniji za fudbal, a to sam najviše volio˝, dodaje Bečić.

Prisjeća se kako je igrao košarku u jednom dobrom košarkaškom klubu iz Čačka koji se zvao Žele. Klub je, kaže, bio toliko uspješan da je Borac iz Čačka, koji je bio prvoligaš, čitavu ekipu preveo u svoj tim.

˝Ta ekipa je dogurala do finala prvenstva u košarci. Izgubili smo finale od Zvezde, ukrali su nam tu utakmicu. Ali nije bila namještaljka, vrijeme se mjerilo ručnom štopericom. Zadnje četiri minute smo igrali, dok oni nisu pobijedili, a bili smo u vodstvu. Rezultat toga je bio da više nikad, ali stvarno nikad, a to je bila davna 1956. ili 1957. godina, u narednih pedeset godina nijedan Čačanin nije zaigrao u Zvezdi. Nije to bilo zato što Zvezda nije zvala, nego su nam se oni tada zamjerili.˝

Napominje kako je prva postava KK Partizan, koji je bio najbolji klub, bila čačanska. Kaže da je Fudbalski klub Crvena zvezda imao više poštovalaca i navijača u Čačku nego Partizan, ali kad bi košarkaši Zvezde izašli na parket, u Čačku bi nastajo ˝koncert˝ užasnih zvižduka.

Bečić veselo priča o prijateljstvu između Košarkaškog kluba Borac iz Čačka i sarajevske Bosne.

˝Bili su uzor za druželjublje. To kako je rahmetli Mirza Delibašić volio Radmila Viševića i Radmilo kako je volio bosnaše ne mogu opisati. Borac je dolazio u Sarajevo da igra s Bosnom kad je ona bila prvak Evrope. Borcu se radi o biti ili ne biti da ostanu u ligi, a Bosna dođe u Čačak. Cijeli dan se družimo, sve je fantastično! Međutim, Bosna uveče ´odere´ Borac. Bio je to visoki sportski moral. Nije bilo nikakvog namještanja zato što smo mi bili i dobri prijatelji.˝

Zoran Bečić kaže da više voli pričati o sportu nego o svojoj profesiji - glumi. Bezbolnije je i bezbjednije, tvrdi. Ističe da, kad čovjek, mnogo razgovara o svom poslu, tu uvijek ima nekog jeda, zavisti i sujete. Neprilično je, dodaje, u njegovim godinama o takvim stvarima govoriti.

BESPLATNO NA MORE

Tvrdi da je jedan od grijehova komunizma to što je iz škole izbacio lijepe predmete poput etike, estetike i logike.

˝Sada kad vidim kakav je bio sistem u kojem sam ja odrastao, u kome sam bio Titov pionir, u kome sam išao na radne akcije, vidim da je taj sistem imao mnogo dobrih stvari. Moja generacija je izgradila jedan čitav park u Čačku. Bio sam srednjoškolac i Tito je trebalo da dođe u Čačak, a bio sam neki načelnik tog radnog odreda. Razmišljali smo šta ćemo da uradimo i odlučili da ćemo na stanici da napravimo park, jer za tri dana dolazi Tito. Mi smo napravili park na divljenje mom gradu. Donosili smo drveće i presađivali ga na stanici. Često ljudi sad spominju Boga, pa ja kažem, valjda je Bog to vidio, pa je svako stablo uspjelo. Taj park i danas postoji u Čačku. Ponosan sam na to što sam svojom ručicom uradio. Kopao sam tri dana, a bio sam gradsko dijete koje ne zna šta je motika i ašov.˝

Bečić je tužan što današnja djeca ne žive onako kako su živjela djeca u njegovo vrijeme, jer danas, kaže, političari samo pričaju, a ništa ne čine da mladima bude bolje.

˝Jeste u Titovo vrijeme bilo mnogo partijskih kongresa, ali program za ljetovanje omladinaca i pionira je postojao. Prvi put sam vidio more zahvaljujući Ferijalnom savezu i to besplatno. Nisam htio da idem na ljetovanje sa tatom i mamom. Morao sam ići s rajom, a raji je obezbijeđeno ljetovanje sa ferijalcima. Na prvo proljetovanje otišao sam s mojim Želeom. Bili smo u šatorima. Raspoređivali smo se ko je za dežuru, ko za kuvanje, ko za razmještanje... Svi ti ljudi su završili škole, fakultete ili zanate. Generacija se nalazila uvijek za godišnjice i uvijek su najimućnije bile zanatlije. Mi umjetnici, inženjeri i ljekari dođemo na gotovo, a oni su bili ponosni što u svojoj generaciji imaju uspješne ljude na polju literature, glume i nauke. Danas se ljudi raziđu, niko ništa ne zna ni za koga, jer država nije uredila sistem školovanja, stipendiranja i nagrađivanja.˝

˝BUDALANTI˝

Priča kako je Sarajevo njegova posljednja stanica. Rodio se i odrastao u Čačku, u Srbiji. Potom u Beogradu završava akademiju scenskih umjetnosti, zatim odlazi u Dubrovnik, pa u Sarajevo.

˝Kad sam bio mlad, tjerao me nestašluk. Imao sam dosta lijepu predigru za uspješnu glumačku karijeru u Beogradu. Igrao sam u jednom sjajnom pozorištu za mladog čovjeka kakav sam tad bio. To nije bio institucionalizovani teatar, nego ad hoc pozorište. Napravio ga je Radomir Pejić, sjajan slikar. Imao je ženu glumicu i želio da joj napravi pozorište. Ona je sjajna filmska glumica, jedna od najvećih - Eva Ras. Onda je on okupio mlade, ja kažem ´budalante´. One koji će da rade kad niko ne radi i to tekstove koje još niko nikada nije radio. Tako je i krenulo. I nažalost, ni on više nije među živima, nije ni Slobodan Đurić, Neda Spasojević, Dušan Mihajlović... Vrlo malo nas je ostalo. Tamo je bilo fantastično, ali ja sam otišao u Dubrovnik! San mi je bio da živim na moru i kad bi još Sarajevo imalo more, ja bih bio najsretniji Mujo u Sarajevu˝, tvrdi Zoran Bečić.

Kaže da je i bez mora ipak sretan u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

˝Neću reći da sam pretjerano sretan čovjek, ali sam sretan. Imam lijepu, dragu osobu s kojom živim. Moja žena je jedna pametnica. Ona ugađa meni, ja ugađam njoj.

Djeca su već samostalna, rade svako svoj posao. Iz različitih su brakova, ali su lijepi i uspješni. Imam sina i tri kćerke. Dobro se slažu. Često se okupljamo i skupa smo. Moja žena, mojoj bivšoj ženi, koja je kostimograf i scenograf u pozorištu, donese poklon na premijeru, pošto ja to redovno zaboravljam. Zadovoljan sam svojim sadašnjim životom, koliko se čovjek može zadovoljiti pod stare dane.˝

S nostalgijom u glasu Zoran Bečić priča o dobu kada je, vraćajući se iz Dubrovnika za Beograd, svratio u Sarajevo kod svojih prijatelja Kaće i Zlatana Dorića.

˝Zlatan je potom otišao u Beograd da radi u Beogradskom dramskom pozorištu i mene je pozvao da dođem tamo. Otišao sam i dobio mjesto da glumim u ovom teatru. Dobio sam status dobrog glumca, a to se vidi po garderobi. Bio sam u garderobi s Miodragom Petrovićem Čkaljom i mislio sam da je to samo privremeno, međutim, nije bilo tako.˝

U SARAJEVU ZBOG ŽENE

Zbog bivše supruge je otišao iz Beograda i došao u Narodno pozorište u Sarajevu.

˝Moja bivša žena bila je kostimograf i scenograf. Završila je u Beogradu, ali nije imla posla. Nisam je mogao zaposliti u pozorištu u kome ja radim. Ona je Sarajka, kćerka velikog sarajevskog glumca. Nazovem Narodno pozorište u Sarajevu i pitam da li ima mjesta za jednog fantastičnog kostimografa. Miro Jančić, tadašnji direktor, ni on više nije živ, pita me koji kostimograf, ima Sarajevo tri sjajna kostimografa. Kažem mu čija je kćerka, a to je bila veća ulaznica nego diploma, i on mi kaže može, a ja njemu - onda ću i ja doći. On se nasmijao i rekao da ima mjesta za oboje. Tako sam ja zbog žene došao u Sarajevo˝, dodaje veselo.

[aljivo citira riječi svoje dugogodišnje prijateljice Kaće Dorić koja mu je govorila: ˝Promijenio si četiri žene i tražit ću da se u pravo unese zakon o razvodu od prijatelja.˝

Zoran Bečić je srčani bolesnik. Često mu, kaže, nije dobro, ali ne posustaje.

˝Neki dan mi je bilo loše. Došla je hitna pomoć i doktor mi kaže: ´Moraš da miruješ!´ Ja njemu: ´Ne mogu večeras, imam premijeru.´ A on će meni: ˝Ti polako čitaj tekst.´ ´Ne mogu´, kažem. ´Ja u toj predstavi skačem, igram...´ Nisam mogao da otkažem premijeru zbog jedne mlade djevojke kojoj je to prva uloga. Zar da njena prva predstava bude otkazana zbog jednog starohana? Otišao sam da igram. Jedva sam izdržao˝, prizanje Bečić.

Priredio(la): cupo / nezavisne