TUZLARIJE - D O S J E

07.08.2008.
Pisma čitalaca
Prokoško jezero nije tuzlansko ali je i naše
Kako uništavamo prirodne ljepote



Ovim putem želim da Vas informišem o stanju zagađenja na Prokoškom jezeru koje je smješteno na obroncima planine Vranice, udaljenog nekih dvadesetak kilometara od Fojnice, i nemarnom odnosu prema ovom predivnom mjestu.



Naime, ovaj spomenik prirode predstavlja jedno od naših najljepših prirodnih bogatstava na čiji pogled zaustavlja dah i slobodno mogu reći da prvi susret sa ovim savršenim djelom prirode izaziva strahopoštovanje i spoznaju da smo poput beznačajnih nukleusa u poređenju sa snagom ovog ambijenta.



Zaista, pri pogledu na Prokoško jezero zastane dah, energetska razina se podigne a tijelo preplavi osjećaj mira, nekima može pouzročiti jake emocije pa izazvati i suze na licu.



Ovaj osjećaj nadahnuća traje sve dok se ne suočimo sa surovom stvarnošću narušavanja ovog sklada, a koju ne čini niko doli čovjek, i onda pogled više nije sjajan već se muti pri suočenju sa ovim strašnim prizorima.

Prvo što se primjeti jeste činjenica da je došlo do nekontrolisane i rapidne gradnje novih vikendica, tako da novi vlasnici ne vode računa o očuvanju ovog mjesta. Premda nove vikendice na neki način podsjećaju na katune, to ne osporava činjenicu da je sve dalje vezano za njihovo postojanje pogrešno.



Sa pojavom novih „stanara“ i turista došlo je do pojave nekontrolisanog odlaganja smeća, čiji odvoz nije adekvatno kontrolisan. Postoji jedan kontejner koji više ne može da podnese nove količine otpada, te se smeće odlaže okolo, a već su vidljivi i znaci pojave divljih deponija smeća po principu: „bacaj niz ledinu i ne daj da te niko vidi“. Smeće se baca gdje se stigne, tako da se lako mogu naći komadi stakla na okolnim brdima, oko jezera, a nerijetko se i u jezeru nalaze flaše od piva i ostali otpaci, jer tobože zašto bi smeće nosili sa sobom kad ga mogu tu ostaviti. Najžalosnije od svega jeste da oni u takvim situacijama ne razmišljaju hoće li te njihove ostatke neko drugi pokupiti, naprosto ih nije briga. Paradoks natpisa „Čuvajmo okolinu“, postavljenom na vrhu drvenog napojila za životinje, u blizini ove deponije samo potvrđuje ovu žalosnu činjenicu.



Redovno je prisutan i vrlo bahat odnos prisutnih prema tišini i ljepoti samoga mjesta. Osi toga što su svi redom palili roštilje i tako širili mirise gorenog mesa u atmosferu, isto tako su svi puštali svoje omiljene „cece“ i ostale „kazne za uši“, koje vrijeđaju ovo mjesto i istinske ljubitelje tišine u prirodi. Gotovo je nemoguće čuti istinske zvuke prirode, ni kada se odmakne od „centra zbivanja“ jer zvukovi odzvanjanju u kotlini a jezero još tome olakšava prenos zvuka. Čak su i ptice zanijemile jer misle da nemaju kome da pjevaju. Čak su i životinje koje se napasaju sa ovih lijepih pašnjaka pobjegle visoko u brda te se jedva naziru golim okom. Da bi situacija bila još gora, svako pušta svoju „muziku“, što znači da u krugu od 5 metara imamo pomješane tri, četiri vrste različitog „ukusa“ a sam taj spoj svega se ne da više ni opisati riječima. Pojedini posjetioci su ponijeli čak i svoja super sonična sterea da bi nadglasali „komšijin“ radio, i uz povremeno „o-hoo“ nazdravljali sa svojim veselim društvom. Činjenica je da bi se roštilj potpalio potrebno je drvo, tako da se ovi odgovorni „građani“ redovno obraćaju prirodi za pomoć i „posuđuju“ drvo da bi napunili svoje već prilično zaobljene stomake.



Kontaktirala sam i Ministarstvo okoliša i turizma ali tamo su svi na godišnjem odmoru i nema odgovorne osobe koja bi poduzela nešto. Poruka poput: pošaljite nam informaciju putem maila pa ćemo to predati odgovornim osobama, više nije prihvatljiva.

Podsjećam da je ranije bilo riječi o sličnom problemu na ovom mjestu, a posebno se to odnosilo na endemsku vrstu Rajzerov triton, tj.čovječiju ribicu koja u ovom jezeru obitava stotinama hiljada godina, a po nekim procjenama se smatra da je tu više od milion godina. Više niko nije vidio niti jednog tritona, a kako će i vidjeti kada su sve razbježale pod naletom ovakvih „štetočina“ koje gdje god dođu siju smrt, pa su je možda posijali i ovim stvorenjima. Ovdje slobodno mogu da spomenem i Kalifornijsku pastrmku koju su novi „ljubitelji prirode“ i vlasnici vikendica ubacili u jezero kako bi imali štagog upecati u periodima relaksacije, a ovaj kalifornijski svaštojed se vremenom sladio endemskim tritonom, koji već dugo nije viđen u jezeru.

Šta učiniti da se ubice prirode zaustave i da se spriječi dalja uništavanja bosanskog blaga? Svima je više jasno da će se ovakvo stanje zadržati sve dok ne postoje jasne zakonske mjere o očuvanju okoliša, jer sa ovakvim odnosom u društvu i prema prirodi ne zaslužujemo ni da budemo građani ove prelijepe zemlje a kamoli dio Evrope.

Kako ovo ne bi bila samo još jedna priča svaka od ovih navedenih tvrdnji je uslikana i fotografije su spremne da se daju u javnost. Ovo je jedini način da se pokaže sraman odnos prema prirodi i odnos prema onome što pripada svima nama a i generacijama koje će doći.

Mediji do sada nisu razočarali građane kada su poduzimala neke akcije te ovim putem apelujem na sredstva javnog informisanja da poduzmu neke korake i da pozovu odgovorne da poduzmu adekvatne mjere i da građanima pokažu sliku njihovog nemara i nedostatka svijesti o tome šta čine.

Amela Suljić

Priredio(la):