TUZLARIJE - D O S J E

14.12.2008.
Kamenica
Bajram u Dolini masovnih grobnica


U rano proljeće 1999. godine Hašim Rizvić vratio se kući u Kamenicu. Nekada selo sa oko dvije hiljade stanovnika, dvadesetak kilometara od Zvornika, spaljeno je 1993. godine, kada su se Hašimovi suseljani, pod naletom srpske vojske, povukli prvo u Cersku, a zatim dalje ka Srebrenici. Dočekale su ih porušene kuće obrasle u šiblje, zapuštene njive... Hašim je, nakon što je raščistio zgarište na kojem je nekada stajala njegova kuća, odlučio očistiti i septičku jamu.

“Počeo sam kopati i na pola metra dubine našao sam pantalone. Mislio sam da je smeće i nastavio kopati dalje. Udario sam lopatom nekoliko puta i našao kost. Vidio sam da je noga. Izvadio sam je, a onda našao još jednu kost, pa još jednu... Stao sam jer sam znao o čemu se radi”, priča nam Hašim.

Dok je kopao, naišla je patrola IFOR-a. Zaustavio ih je i pokušao im objasniti na šta je naišao. Mislili su da im Hašim pokazuje kako je našao mine. “Kakve mine, Bog vas stvorio, ljude sam našao, rekao sam im.”

Sat kasnije, stigla je patrola međunarodne policije. Izvršili su uviđaj i kazali Hašimu da ništa ne dira. Tačno godinu dana poslije, iz prve masovne grobnice u Kamenici ekshumirana su 84 tijela. Tijela onih koji nisu preživjeli proboj iz Srebrenice u ljeto 1995. godine.

“BABO, VIDIO SAM LOBANJU”

Devet godina nakon što je Hašim u svojoj avliji pronašao prvu od do sada dvanaest otvorenih masovnih grobnica, u Kamenici više ne uspijevaju maline niti raste trava. Doslovce sve livade pored puta koji petnaestak kilometara vijuga kroz selo mjesta su na kojima su otkrivene ili se sumnja da se na njima nalaze masovne grobnice.

“Niko od nas nije znao da su ubijeni iz Srebrenice ovdje zakopani”, priča Omer Hrnjić, jedan od prvih povratnika u Kamenicu. “Eto, recimo, livada na Jazu, gdje je otvorena do sada najveća masovna grobnica u Bosni. Tu je nađeno 1153 tijela. Nekoliko sedmica prije nego što je otvorena, čovjek čija je to zemlja je iskrčio livadu, jer je bila sva zarasla i posijao travu. Ali trava nije htjela rasti, bila je sva žuta. Poslije su nam pričali da na mjestima gdje su tijela trava i ne može narasti.”

Ove sedmice u Kamenici je zatvorena dvanaesta po redu grobnica iz koje je, kako nam je kazala Danica Arapović-Kovačević, tužiteljica Tuzlanskog kantona, ekshumirano trideset kompletnih i 851 nekompletno tijelo. Sve su to, dodaje, žrtve iz Srebrenice, čija su tijela ovdje dovezena iz grobnica u Pilici i Branjevu.

“Radili smo u iznimno teškim uslovima, tijela su bagerima vađena iz primarne grobnice i prevožena ovdje. Dijelovi tijela su raskomadani i zaista je zahtjevan zadatak pronaći sve što se nalazilo u grobnici.”

Baš kao da tegobe povratničkog života, bez struje, hrane i novca, nisu bile dovoljne, pred razrušenim kućama seljani Kamenice, koseći travu, čisteći bunare ili izvodeći ovce na ispašu nalazili su dijelove ljudskih tijela, kosti, lobanje... Neki od njih, poput Galiba Hrbata, pred čijom je kućom, nekoliko metara od ulaznih vrata, pronađena grobnica sa 200 tijela, nikada se više nisu vratili u Kamenicu. Jednostavno, Galib nije mogao s porodicom živjeti tu, gazeći svakodnevno preko dvorišta ispod kojeg su bili dijelovi tijela Srebreničana, ali i njegovih komšija.

“I ja sam vidio lobanju. I ruku”, viče trogodišnji Muhamed Hrnjić, najmlađi stanovnik Kamenice, dok nas njegov otac Omer vodi do dvorišta komšijske kuće Hrbata. Ispred je skromna, betonska tabla sa datumom i brojkama. Desetak takvih razbacano je po selu, na mjestima na kojima su do sada zatrpane grobnice.

“To je najmanje što smo mi seljani mogli napraviti, skupili smo sami novac i radili da označimo ta mjesta”, priča Omer, dodajući kako su u selu ljudi pomalo oguglali na forenzičare poput Kanađanke Laure ili Tuzlanke Esme, koje ovih dana dovršavaju iskop dvanaeste grobnice u Kamenici.


Murat Hurtić, šef ekspernog tima
Do sada smo našli tijela četiri hiljade ubijenih

Potraga za tijelima nestalih iz srebreničkog egzodusa na području Kamenice biće nastavljena i naredne godine, kazao nam je Murat Hurtić, šef tuzlanskog tima Instituta za traženje nestalih. Iako još uvijek, zbog obima posla na ovom lokalitetu, nema konačne brojke ekshumiranih tijela, Hurtić kaže kako se radi o oko četiri hiljade osoba ubijenih nakon pada Srebrenice u ljeto 1995. godine.

“Primarne grobnice u kojima su ovi ljudi zakopavani nastale su u ljeto 1995. godine, nekoliko dana po padu Srebrenice. U Kamenicu su prebacivani od septembra do novembra iste godine, a radi se uglavnom o ubijenima iz Pilice i Branjeva”, tvrdi Hurtić, dodajući kako su prva saznanja o postojanju masovnih grobnica u Kamenici on i njegovi suradnici dobili još 1997. godine.

Ne želi govoriti o tome na koji način on i njegovi suradnici dolaze do informacija o lokacijama grobnica, kaže kako se uglavnom oslanjaju na ono što im jave povratnici, a velika, ogromna pomoć su bile i špijunske fotografije iz zraka, na kojima se jasno mogu razaznati bageri i kamioni kojima su dovožena i zatrpavana tijela likvidiranih.

Rahman Nukić pojašnjava kako se znaju imena ljudi koji su radili na bagerima kojima su kopane grobnice, ali i imena vozača iz Zvornika koji su vozili kamione i autobuse sa tijelima pogubljenih.

“Sve se zna, i koji su bageri u pitanju i koji su registarski brojevi vozila. No, nije na nama da sudimo, nadamo se da će naši sudovi procesuirati sve one koji su u ovome učestvovali, jer se ovo nikada ne smije zaboraviti”, kaže Nukić.

Treba kazati i kako je tijelo brata Kasima, ubijenog 1993. godine, dok je kao zarobljenik kopao rovove srpske vojske oko Sarajeva, prvo tijelo koje je ekshumirao Murat Hurtić.

“Ovo jeste težak, neopisivo težak posao, ali ga ja moram raditi sve dok se ne pronađe i posljednje tijelo ubijenih. Meni je Bog to dao u zadatak i ja ću dati sve od sebe da taj zadatak i obavim.”
“Ispočetka niko od njih nije ni mogao raditi kako treba, skupljali su se svi u selu da vide šta su nalazili”, priča Omer. “S vremenom, ljudi su polako prestali biti znatiželjni, navikli su se da žive s time, navikli da su im kosti ljudi pred kućnim pragom.”

KOMŠIJE ZNAJU, ALI ŠUTE

Na ulazu u Kamenicu, jedva kilometar od ceste koja vodi ka Zvorniku, nalazi se srpsko selo sa dvadesetak kuća. Povratnici u Kamenicu ovuda svakodnevno prolaze, trguju ili odlaze u servis kod lokalnog mehaničara. O grobnicama, osam godina nakon povratka, nikada nisu pričali sa svojim komšijama, iako su svjesni da oni znaju sve o tome kako su tijela zakopavana u njihovim avlijama.

“Niko od nas neće zaboraviti šta se desilo u ratu, ali se živjeti mora. Radimo, sarađujemo, živimo jedni pored drugih i nikada, kako smo se vratili, nismo imali problema”, kažu nam u selu.

Ipak, da Kamenica ostane upamćena i onda kada budu otkrivene sve grobnice iz ovog sela, mještani su odlučili inicirati promjenu imena mjesta.

“Želimo da se Kamenica zvanično nazove Dolinom smrti ili Dolinom grobnica”, kaže nam Rahman Nukić, predsjednik mjesne zajednice. Rahman je u jednoj od grobnica u Kamenici pronašao tijelo svog brata, jednog od četvorice koliko ih je izgubio u ratu. No, iako je ratni komandant, nosilac Zlatnog ljiljana i jedan od rijetkih koji ima vlastiti posao, nije želio napustiti svoje mjesto i preseliti u Sarajevo. Sa komšijama svakodnevno pokušava obezbijediti donacije za popravku kuća, dovesti ljekara u ambulantu koju su sami popravili ili platiti autobus za šezdesetak djece koja idu u školu u Drinjaču ili Zvornik.

“Ovdje je teško opstati, mi nemamo problema kada je u pitanju bezbjednost, ali sve što pokušamo napraviti, stalno se opstruira. Ljudi se ovdje teško odlučuju na povratak, od 2000 prijeratnih stanovnika, danas ih u Kamenici živi jedva 300 ili 400. Okupimo se uglavnom kada je prvomajski teferič. Posla nema, čak i kada nešto pokušamo sami napraviti. Ja sam pokrenuo firmu, zaposlio dvadesetak momaka iz sela, ali sam je morao privremeno ugasiti”, priča Nukić.

Ostali preživljavaju od onoga što im pošalju rođaci, čuvajući ovce ili sadeći krastavce u ljetnim mjesecima. Maline, po kojima je ovaj kraj bio poznat, više ne rastu a Kameničani tvrde da i neće zriti sve dok se ne zatvori posljednja grobnica u njihovom selu. Baš kao što to čeka i Hašim Rizvić. Nakon što je pronašao prvu grobnicu 1999. godine, čeka da Esma, Laura i Murat Hurtić opet dođu do njegove kuće, do livade koja dijeli njegovu i kuću njegovog brata.

“Bila je ravna k´o tepsija kada smo otišli iz Kamenice. Nakon što smo se vratili, očistili smo je i pokosili. Tada sam vidio da je tu nešto kopano. Nailazili smo na boce od vode, piva, a znam da toga nikada nije bilo u našem dvorištu. Zvao sam Murata Hurtića, on je došao jedan dan sa sondom, pregledao livadu i rekao da tu nešto ima. Sada čekamo proljeće da se kopa pored kuće, da se i ta tijela izvade i ljudi konačno smire”, kaže nam Hašim.

Proljeće i početak radova na još sedam grobnica, koliko se vjeruje da ih i dalje krije pitoma Kamenica, dolina smrti zasijana kostima Srebreničana.



Napisao: Nedim Hasić

Foto: Mario Iličić


Preuzeto iz Slobodne Bosne

Priredio(la):