TUZLARIJE - SAOPŠTENJA 30.09.2010.
Piše: Gordan Isabegović
Apstinenti biraju!
Gordan Isabegović |
Kakav je smisao u zemlji, čiji prosječni stanovnik daleko veći intelektualni napor svakodnevno ulaže u ispunjavanje listića u kladionici, u kojoj vjerske ustanove i lokalni tajkuni u duhu srednjeg vijeka oblikuju stav mase, govoriti o građanskoj odgovornosti, demokratiji, važnosti glasanja? Budimo iskreni – koliki je procenat naših sugrađana čiji mentalni sklop uopšte nije sposoban da pojmi šta bi X kojeg će upisati u kvadratu na nekakvom listiću u obližnjoj školi ili mjesnoj zajednici iza ogromne kartonske kabine uopšte mogao da predstavlja; kakve to ima veze sa njima, njihovom platom, obrazovanjem, liječenjem, slobodom kretanja i sl. Nažalost, takvih je jako mnogo… i previše za ozbiljniju priču o demokratiji u kojoj, kažu nam, živimo.
U ovoj zemlji nema demokratije. Ako ćemo čitav njen koncept svesti na ono osnovno – «vladavinu naroda», shvatićemo da narod (ili narodi, kako je kome volja) nemaju gotovo nikakav uticaj na ono što se dešava i odlučuje u parlamentima, ministarstvima, kafanama, džamijama, crkvama i ostalim priznatim institucijama ove države. Ustav ustoličen nad masovnim grobnicama i bodljikavim žicama, pod sramnom hipokrizijom međunarodne zajednice, već godinama predstavlja najviši pravni akt kojim sve tri, u ratu besramno obogaćene, nacionalističke elite prikrivaju svoj odgovor na pitanje: šta radite ili šta ste učinili za vrijeme svog mandata? Oni to jednostavno nisu mogli, jer su ih sprječavali «oni drugi» u ustavnom uređenju koji bi zavadio i dva eskimska plemena na Grenlandu oko raspodjele nadležnosti i prostora za ispašu jednogrbih kamila. Ali to nikome ne može biti izgovor. U međuvremenu su na njihove bankovne račune polagani sve veći iznosi, u ime spasa nacionalnih interesa i dostojanstva svih onih živih i mrtvih u čije ime su se, kao, borili. Oni račune za svoju odgovornost nisu ni morali polagati.
40, 42, 45, 47% – ovo su otprilike procenti u kojima su građani ove zemlje izlazili na ranije Izbore. Ako od ovog ukupnog procenta preračunate procenat koji je koalicionoj većini potreban da formira vlast, shvatićemo da manjina koju čini manje od četvrtine punoljetnih građana ove zemlje – neinformisanih, potkupljenih, šovinizmom zadojenih ili, uglavnom, izmanipulisanih birača, već pune dvije decenije glasa i oblači našim prostorima i sudbinama, osuđuju nas na stagnaciju i izolaciju, ponižavaju pred ambasadama i granicama, a one mnogo manje sretne pred narodnim kuhinjama ili besmisleno dugim redovima za osnovnu liječničku njegu.
Za potvrdu krajnje društvene i moralne agonije svake dvije/četiri godine pobrinu se i domaći političari, neprevaziđeni majstori izvedbi predizborno-folklornih priredbi. Tako smo i ovog septembra gledali razne cirkusante, gospodare muha i probisvijet u borbi za poslaničke paušale i fotelje, gledali smo ih kako se u živim prenosima besramno kunu na kur’ane i biblije; saznali smo ko pije Viljamovku, ko je najpotentiji, a u maniru najvećih zabavljača posljednjih dana kampanje će nas počastiti najvećim koncertima Cece i sličnih renomiranih turbo-folk zvijezda. Oni svakako i jesu najveći misionari primitivizma i jednoumlja na ovim prostorima, pa zašto im onda Mile, sa svojim koalicionim partnerima ne bi pružio i prilliku da posljednjeg dana kampanje upute autohtonu poruku svom biračkom stadu, pardon, tijelu: «Mi vama hljeba i igara, a vi nama vaše glasove…». Prešutiti će da nakon glasova idu i naše plate, penzije, možda i kuće i stanovi, i čitava budućnost koja će se preko finansijskih institucija pretvoriti njihov lični kapital, njihov i njihovih koalicionih partnera, od kojeg će, ako im to i nakon ovih Izbora pođe za rukom, dio odvojiti i za četiri godine za nove turbo-folk koncerte, bilborde, instant puteve, iftare i druga vjerska okupljanja, koje će ponovo zloupotrijebiti kako bi nam dali ono što nam je do sada jedino trebalo – hljeba i igara!
I na ovome bi se priča mogla završiti ako zanemarimo jednu činjenicu – da više od polovine građana ove zemlje nisu i ne namjeravaju glasati, jer «su svi isti i nemaju za koga». Građani ove zemlje su uglavnom nezadovoljni i zabrinuti za svoju budućnost i budućnost svoje djece; sigurno im nije drago što, kao prosječno najsiromašniji građani na kontinentu, najviše novca izdvajaju za plate i druga primanja svojih kvazipredstavnika, koji pritom gotovo ništa ne rade, pa još i kradu; većina građana ove zemlje je vjerovatno svaki dan u posljednje četiri godine srčano psovala i klela aktuelnu vlast, svaki put sa razlogom zbog neredovnih penzija i plata, neuvezanog staža, zbog besramno visokih primanja zastupnika na svim nivoima, zbog njihove bahatosti i neodgovornosti… zbog njihovih laži. Ali kada dođe 3. oktobar, mnogi će građani ostati u kućama uz sportsko popodne, jer će se utješiti jadnom i naivnom frazom «svi su isti». Uvažavajući svu skromnosti političke ponude, apstinencija ne predstavlja nikakav herojski ili dostojanstven čin otpora sistemu, političarima i sadašnjem stanju, nego jadan i kukavički potez kojim se direktno daje podrška svima onima koji nas godinama besramno laži i pljačkaju.
Parlamentarna demokratija na ekonomskim osnovama neoliberalnog kapitalizma, naročito nerazvijenih zemalja, je ograničila i obesmislila slobodu čovjeka na jedan jedini dan u četiri godine u kojem imamo moć nešto promijeniti. Ali ako ni taj dan nismo spremni izdvojiti nekoliko minuta kako bi iskoristili slobodu, možemo se zapitati koliko smo dostojni uopšte biti slobodni. Mi, ako ništa, imamo priliku…
Pisanje ovog teksta započeo sa namjerom da ga završim u jednom pozitivnom i optimističnom duhu, sa jasnim, korektnim i argumentovanim razlogom zbog čega treba glasati za promjene. Sada za to, iskreno, ne vidim svrhu. Toliko toga je rečeno i obrazloženo, toliki nesporni procenti o radu aktuelne vlasti, detaljne analize, razotrivene afere, toliko članaka i kolumni… Ukoliko neko i dalje neće ili ne može da shvati, neka… ostanite kući, nemojte glasati, ali nakon 3. oktobra prvom prilikom uokvirite sliku Dodika, Silajdžića ili bilo kojeg drugog aktuelnog vladajućeg lidera (ovisno od toga koji vam je mrži), pa je okačite o zid dnevne, spavaće ili dječije sobe, neka vam njihove glave budu podsjetnik na dan kada ste imali priliku nešto učiniti, a niste, jer vam je vaša, običnim smrtnicima nedokučiva „genijalnost“, pomogla da od nekoliko hiljada kandidata zaključite da su „svi isti“ i ostali kod kuće. Ako ponovo pobijede, vi ćete biti ti koji će im dati novi legitimitet za nove pljačkaške pohode, za nove mržnje i obmane – ako pobijede, oni će vama biti zahvalni. Ovo nije predizborna demagogija, ovo je logika zdravog razuma – Ako ponovo pobijede, vi ćete ih izabrati!!!
„Ako vam je dobro, onda ništa!“
(Razglasaj.ba)
|
