TUZLARIJE - KULTURA

09.12.2004.
Edo Maajka
Zbog pirata, moj sljedeći album će biti posljednji
RSE: S Edom Maajkom razgovaramo usred njegove velike evropske turneje.

MAAJKA: Pa nije baš neka velika evropska turneja, monstruozna. Za sad je ta turneja bila manje-više bez veze. Ali evo čekam ova dva koncerta sad u Danskoj ovaj vikend, petak i subotu. Mislim da će ta dva koncerta izvući, zato što zadnji put kad smo tamo svirali bila je haos raja i mislim da će ovaj put čak biti još bolje. A ovi koncerti su bili, mogu ti reći, živa propast. Ne znam da li ću slijedeće godine uopšte po dijaspori svirati. U biti imamo tri-četiri kluba po cijeloj dijaspori koja nas nisu razočarala, a ovo ostalo je totalno neki seljakluk. Nakon deset minuta sviranja kontamo – pa đe smo ovo došli u p…, da izvineš. Kontaš? Uglavnom ćemo preko interneta obavještavati ljude. Prati nas DJ Oli Dobolli iz Zagreba, ja i moj čovjek Frenki zajednički idemo, i to je to.

RSE: Da najavimo koncert u Sarajevu 23. decembra.

MAAJKA: Jedva čekam u Sarajevu taj koncert 23. decembra. Ja ću ići dan ranije, s obzirom da mi je 22. decembra rođendan! To je onaj dan kad ljudi dobivaju poklone i te stvari. Dvadeset i trećeg decembra imamo taj koncert. Dovodimo sa sobom Dialu, to je ova cura koja mi je gošća na albumu, ona će izvest svojih jedno pet-šest pjesama. Mogu vam reći da je vrlo moguće da Diala uskoro završi na MTV-ju i vani i da se jednostavno više neće obazirati na nas balkanske izvođače. Cura pjeva i repa na engleskom i dobila je neke jako dobre ponude i jako dobre kritike u Detroitu i još nekim državama tamo u Americi, radila je neki singl. Morate je doći vidjeti dok se ne probije i ne zaboravi na nas. Uglavnom, biće ona, ja dolazim s bendom, biće super, biće DJ Soul, biće Emir, moj prijatelj iz Tuzle… Možda budemo imali i one skrinove, to još pregovaramo, pošto je u Bosni jako teško išta u Bosni. Ali biće dobro, ja se nadam da će biti dobro.

RSE: Inače ova dva dana jedva smo došli do vas, snimate nešto u Zagrebu. Šta je u pitanju?

MAAJKA: U pitanju je miksanje, miksamo album Frenkija koji bi trebao izaći početkom januara. Miksamo ga u studiju „Moris“, album je isto sniman u studiju „Moris“ i biće onako žestok album, svidjeće se svim ljudima koji inače vole Frenkija. Prepoznatljiv stil, malo agresivan.

RSE: Edo Maajka je prateći vokal.

MAAJKA: Ma, da... U januaru uzimamo jednu malu pauzicu, radi odmora i radi Frenkija, jer ćemo ići promovisati njegov album u Tuzli, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani i možda u Beogradu, još ćemo vidjeti, i tu ću mu ja biti kao back vokal, isto kao što je on meni sada.

RSE: Iako je svakim danom sve veća njegova publika, vjerujem da još ima masa ljudi kojoj nije baš najjasnije šta je to hip-hop, a šta je rap. Kako bi ovaj pravac u modernoj muzici definirao prvi hip-hoper Balkana, tako su vas nazvali?

MAAJKA: Znaš šta, običan narod u Bosni hip-hop vidi kao nabrajanje. Ti kad pitaš nekog čovjeka koji ima preko trideset i pet godina, on će ti reći – ah, to je ono nabrajanje, kad nabrajaju oni… U biti ja sam se upoznao sa hip-hopom preko Rambo Amadeusa i preko Public Enemyja i još nekih bendova. Meni je hip-hop jednostavno neki moj lični ispusni ventil i način izražavanja. Ima dosta smisla, dosta povezanosti sa poezijom, u biti to je rimanje, samo što neki od njega prave bezlično rimanje, znači rimu koja nema smisla, a neki se potrude i naprave tekst koji ima smisla. Hip-hop kao hop-hop ima tu glazbenu podlogu koja se zove beat i preko koje čovjek repa i to je u biti to. Postoji par vrsta hip-hopa. Postoji onaj osnovni hip-hop koji se zove battle hip-hop, koji je znači dokazivanje sposobnosti – dva čovjeka stanu i onda jedan protiv drugog repaju. Normalno, nije to ništa u bad cilju, to je sve u cilju spustiti jedan drugog, hajmo tako reći. To se u biti radi u sportskom duhu, u dosta dobroj atmosferi, s tim da nekad normalno izmakne kontroli, ali u biti to je to. Onda imate story telling koji ja radim, ja u biti radim sve i story telling i battle i svašta. Story telling je znači pričanje neke priče. Onda imate socijalni hip-hop. I imate R&B koji u zadnje vrijeme ljudi guraju pod hip-hop, a to nije hip-hop, niti će ikada biti hip-hop.
RSE: Šta su, po vama, karakteristike balkanskog hip-hopa? Ili drukčije rečeno, šta su najbitnije razlike između recimo jednog Eminema i Ede Maajke?

MAAJKA: Između njega i mene? Pa razlike su velike. On ima multimilionsku publiku, on ima veću publiku od mene deset puta. On napravi jedan singl i taj singl čuju milijarde ljudi. Moj singl čuje malo ljudi. Na Balkanu imaš tri-četiri državice sa po jedno tri-četiri miliona ljudi, od tih tri-četiri miliona ljudi čuje svaki deseti ili pedeseti čovjek i biće super i dalje. U Americi je to dosta više biznis nego ovdje. Ovdje uskoro počinje sa radom MTV Adria, koji će biti u Ljubljani sljedeće ljeto i mislim da će on isto napraviti dosta toga za Balkan. Znači da će se konačno moći desiti to da će MC-ja, koji je iz Srbije, moći čuti i vidjeti tamo neki čovjek u Zagrebu, kojem će se on svidjeti i onda će on doći i napraviti koncert u Zagrebu. Tako radi Eminem s MTV-jem u Evropi. Ljudi ga vide u Njemačkoj, u kojoj imaš isto milione i milione ljudi, obožavatelja i fanova i svega, koji razumiju jezik i on dolazi tamo. Znači najbitnija osnova je taj biznis. U biti hip-hop u Americi se hajmo reći osamdeset posto bazira samo na zaradi. Kod nas u Evropi, dakle ne samo u Bosni, nego uopšte Evropi, još nije tako. Ovdje je to drukčije, ovdje klinci kad dođu na neki reperski koncert, znam kad dođu na moj, svi oni znaju da ja nastupam, da ja repam, ali svi traže taj free style, svi traže to neko repanje iz glave, uvijek, i ja znam da to moram odraditi, to repanje iz gušta. To je to.

RSE: Psovke su, pretpostavljam, jedini razlog što nešto konzervativniji dio publike smatra rap recimo subverzivnim poslom. Zašto u vašim pjesmama ima toliko psovki?

MAAJKA: Zato što ja moram izraziti neko svoje stajalište. Ja sam recimo u onoj zadnjoj pjesmi na svom albumu imao onda dva versa koja su odlična, ali ona moja zadnja izjava je jača od oba ta versa. E sad je druga stvar u tome što smo mi postali totalno konzervativno društvo, ali totalno konzervativno. Pogotovo u Bosni. U Bosni ba nije bilo toliko te konzervativnosti, uvijek je bila zafrkancija, zajebancija, svo je psovanje od nas dolazilo, kroz šalu se ubacivalo. I sad je odjednom postalo tako da kipovima prekrivaju splovila, čovječe! Halo ba, jeste li vi normalni!? Koji je to kretenizam. Koji se to um sjetio. Ja izražavam svoje nekakve stavove kroz rap i ako opsujem, opsovao sam i boli me briga da li će to kome smetati ili neće. Postoji jednostavan način, da ugasiš CD i da ga ne slušaš. To je moj stav.

Druga je fora što djeca stvarno to dosta slušaju. Devedeset postoji mojih pjesama nisu upućene djeci. Mene su klinci počeli slušati kad je izašao singl „Prikaze“. Onda su se klici napalili na te „Prikaze“ i onda su čuli pjesme gdje su im roditelji morali objašnjavati zašto je to tako. Moja muzika nije namijenjena djeci, niti je ikad bila. Moja muzika je namijenjena mojoj generaciji i možda stariju.

RSE: Unatoč žestini vašeg jezika, ono što se nekada zvalo bratstvo i jedinstvo je čini mi se za vas neupitan kvalitet života na Balkanu.

MAAJKA: Pa ja mislim da nema više bratstva i jedinstva i da ga nikad neće biti, ali u mojim pjesmama nema nacionalizma, zato što je tolerancija jedini način koji je pravedan za Balkan. Jedini način. Ne postoji drugi način. Nacionalizmom ne možete dovesti do boljeg standarda. Zašto? Zato što nacionalizam vodi u mržnju, mržnja vodi u pucanje, u destabilizaciju, destabilizacija vodi u to da ti niko neće pare dati i donijeti u tvoj kraj, znači neće biti ekonomije. To je jednostavna matematika i to svako normalan vidi. Ja ne znam šta se dešava s ljudima, kako ne vide to, to meni ne ide u glavu. Ja sam došao u Beograd i pitali su me na B92: „Šta ti misliš o ratu?“ Rekoh: „Vi ste ga počeli, što jest, jest“. Ali što ne znači sad da ja imam nešto protiv svog prijatelja Vanje koji mi je radio muzičku podlogu za album. Ja kad sam s Vanjom, ja se s njim napijem, meni je s njim super, znam da on s tim nema veze. Zato mislim da je i za Bosnu i za cijeli Balkan jako bitan Haaški tribunal. Jako je bitno skidanje s tih nekih masovnih osuda, generaliziranja i tih stvari. To je jako bitno za ljude. Jako je bitno da se sudi, da se vidi ko je kriv, ko nije.

RSE: Da li generacija kojoj vi pripadate, kojoj vi svirate ustvari, danas ima problema sa uspostavljanjem međusobnih komunikacija između ovih balkanskih država?
MAAJKA: Ma, nema problema. Postoje klinci koji odrastaju normalno. Ja shvaćam svog prijatelja Erbeina koji živi u Brčkom preko puta mene, kojem su Srbi ubili oca. Ja njega shvaćam i shvaćam puno svojih takvih prijatelja koji su ostali bez nekog i koji jednostavno više ne mogu smisliti Srbe ili Hrvate. Ili takvi Hrvati ne mogu smisliti Muslimane i Srbe. Ali stvarno, puno mladih ljudi se opet prepušta tom povjerenju. Jer mlade ljude zanima samo jedna stvar – zanima ih samo zafrkancija i posao. Što se tiče mladih ljudi, mislim da to funkcioniranje najbolje pokazuju festivali na Balkanu. U biti imamo jedan jedini festival, a to je Exit u Novom Sadu. Na Exitu normalno imaš više Srba nego ostalih, ali tu imaš i Hrvata i Bošnjaka koji dođu iz Bosne, imaš Mađara, imaš svega. Ma koliko ja bio protiv MTV-ja i protiv te neke globalizacije muzike – jer će to sve otići u marketing, a kad marketing tu uleti, onda sve odlazi u PM – mislim da će baš taj MTV još više učvrstiti te neke odnose među mladima na Balkanu.

RSE: Zaštita copyrighta?

MAAJKA: Pazi, piraterija je takva, u Bosni je to toliko organizirano, ti ljudi imaju tako jako distribuciju. Evo vam samo za usporedbu, mi smo imali original CD-ove koje smo izdali pod našom izdavačkom kućom Fm Jam Records i prodali smo ih jedva u hiljadu i po primjeraka, po cijeni koja je za dvije marke niža od njihove cijene. Pirati su prvi dan prodaje u Mostaru prodali dvanaest hiljada mojih diskova. To je sto posto. To znam iz jako pouzdanih izvora, od čovjeka koji ih je prodao.

RSE: Imate li predstavu koliki su stvarni tiraži vaših albuma?

MAAJKA: Ne znam. U Hrvatskoj znam da su prodati i jedan i drugi u deset hiljada primjeraka, ja mislim, što je jako, jako puno, jer u Hrvatskoj nemaš pirata, samo su originali. A u Bosni, stvarno ne znam. Eto, ako je prvi taj dan otišlo dvanaest milja, mislim da je dosta otišlo diskova.

RSE: Znači osnovni prihod su vam koncerti.

MAAJKA: Osnovni prihod su nastupi, da. Sviramo non-stop, zato smo non-stop i umorni. Nemam tu na pameti samo sebe, imam dosta ljudi oko sebe, imam Frenkija, imam Emira, imam Olija, dosta radimo. Sad spremamo taj Frenkijev album, onda poslije toga spremamo album jednog repera iz Tuzle, zove se Hamza. Fora je u tome što mi nemamo ono što imaju na Zapadu, u Njemačkoj ili negdje, da ti imaš menadžera koji se brine o tebi, koji ti dogovara ovo, dogovara ono. Ne, mene zovu svi novinari, ja moram zvati sponzore za Frenkijev album da bi ga isplatili, da bi mogli platiti studijske troškove, ja moram zvati organizatora koncerta na koji idem ovaj vikend da vidim je li sve u redu i normalno da čovjek poludi. Kod nas sve to drukčije funkcionira nego vani. Ali i u tom ima neka čar. Meni je i to dobro. Ti kad nastupaš po koncertima kod nas, to je ludilo. Koncerti u dijaspori i koncerti kod kuće su nebo i zemlja, totalni nebo i zemlja...

RSE: Po čemu se razlikuju?

MAAJKA: Po tome što meni na koncert kod kuće ne dolaze ljudi koji slušaju narodnjake, jednostavno nema te publike. Kod kuće na koncertima ljudi skaču, a tamo na koncertima su ljudi uplašeni, navikli su na „stoje“, na gluposti, na neke džigeraše, navikli su čekati da se završi pjesma pa da plješću, nisu navikli na konverzaciju s njima u sred pjesme. Recimo da zaustaviš pjesmu i da pitaš čovjeka nešto. Oni se prepadnu, oni nemaju pojma šta je to.
Volio bih otići u Beograd i Novi Sad, zato što oba ta grada smatram jako urbanim. Pa i u Podgoricu bih otišao svirati, zašto da ne. Volio bih recimo u drugom i trećem mjesecu da odsviram u Beogradu i Novom Sadu, sa The Beat Fleetom. Jednostavno da pokažem šta mi Bosanci imamo i šta ja sviram i kako ja sviram, kako je to žestoko, je li to dobro ili nije. Jednostavno da im to predstavim i da im predstavim sve ono što ja zastupam. Eto.

RSE: Ta mlada generacija, odnosno vaši vršnjaci - o čemu mislite kada razmišljate o budućnosti te cijele jedne generacije?

MAAJKA: Ljudi u Bosni i Hercegovini koji imaju između dvadeset i dvadeset i osam godina ne rade, to je prva stvar, jer nemaju gdje da rade, to je druga stvar. Šta radi ta moja generacija? Oni žive kod staraca i stare u stanovima svojih roditelja. Tu i tamo se neko oženi, pa dovede snahu. Nemaju preduvjeta ni za šta, ni za šta. Ljudi mojih godina, šta rade? Kako im je dosadno, nemaju šta raditi, užicaju negdje pet maraka, smotaju dva džointa, uzmu dvije, tri, četiri, pet piva i to ide tako iz dana u dan. I to je tako. Znam te ljude, jer su moji jarani u Tuzli takvi. Svi su takvi, svi se tako ponašaju. Ali ti ne možeš tog čovjeka osuditi i reći – ej, šta ti to radiš, zašto ne radiš? Zato jer čovjek nema posla. Mi smo zemlja koja ima jako malo mladih ljudi i jako puno penzionera, a i ti penzioneri su nam gladi. Gdje god se okrenemo, fali para, što znači da fali posla u zemlji. Da bi i penzionerima bilo bolje, mladi moraju početi raditi da bi plaćali svoje poreze i namete, da bi onda država isplaćivala penzionere.

RSE: Gdje je izlaz? Ima li izlaza iz svega toga?

MAAJKA: Izlaza mora biti. Ljudi jesu optimisti u Bosni. Ja sam upoznao kamaru ljudi koji neće da bježe iz Bosne, koji su ludi kao i ja pa otvaraju neke firme koje propadaju, ali se to i dalje fura. Mladi u Bosni koji imaju veze s Bosnom su dosta optimistični, dosta se ne daju i stvarno im svaka čast za to. Jedino se mogu izvući neki vanjski krediti koje će otplaćivati naši praunuci, čukununuci. To je stvarno jedina nada. A ne stavljati nekakve PDV-ove. U Bosni su uveli PDV na hranu. Halo. To se treba uvesti na aute, na luksuz, ubiti luksuz tim, a ne na hljeb, ne na paštetu, čovječe!

RSE: Da li zvuči pretjerano kad se kaže da su političari najveća prepreka normalizacije stanja na Balkanu?

MAAJKA: Znam da je bar devedeset posto političara dužno nekim mafijašima za neke usluge u Bosni i Hercegovini. Postoje možda samo tri-četiri čovjeka u Bosni i Hercegovini koja su se obogatila ne ratom i ne kriminalom. Tri-četiri čovjeka! A sve ovo ostalo što se obogatilo i što je puno keša, što su sad neki veliki privrednici, u Hrvatskoj se zovu tajkuni, kod nas se zovu lopovi oni najveći, i sad ti ljudi normalno da daju lovu za kampanje tih stranki, te stranke su dužne njima usluge i to se sve vrti tako u krug non-stop. Što se tiče politike, meni je najbitnije, meni je cilj da neke nacionalističke stranke ne pobijede na izborima. Znači imate dva izbora – imate lopove nacionaliste i imate lopove koji nisu nacionalisti. E sad, rađe ću izabrati ove lopove koji nisu nacionalisti, jer možda oni pokažu vanjskom svijetu neku sigurnost u našoj zemlji, pa će oni početi ulagati. Ne možeš ti lopovu koji je nacionalist dati. Kad dođe čovjek iz bilo koje zemlje sa Zapada, normalno da neće uložiti kad vidi njega koliko reži na sve živo, koliko bi klao, koliko zastrašuje ljude i te stvari. Mislim da je za sad najbitnije ne glasati za nacionaliste. Za bilo koga glasaj, ali nemoj glasati za nacionaliste.

Ali to je kod nas užasno teško, jer ljude prepadaju, pravo ih prepadaju. Ljudima koji nisu Muslimani govore – joj, oni su Muslimani, čovječe, pa vidiš li ti na televiziji šta rade, pa to je čakija, to je ovo, to je ono, oni su pogani... Muslimanima govore – joj, vidi crkva, vidi ovo, vidi ono… I onda recimo ja uživam kad na moj koncert u Mostaru dođu Muslimani i Hrvati. Onda će valjda ti klinci za tih sat i po vremena koliko im ja repam upoznati trebe i tipove iz drugog dijela grada i vidjeti da to možda nije tako. Bar tih sati po. Možda se oni potuku kasnije na parkingu, ali će bar uspostaviti neki kontakt.

RSE: Na „No sikiriki“ su Alen i ono obećanje. Koliko su vaši tekstovi “dokumentarni”, a koliko je to “fiction”?

MAAJKA: Jako su dokumentarni. Pogotovo ovaj drugi album. Mislim da prvi album jeste dokumentaran donekle, ali prvi album je više išao na baš zasmijavanje ljudi. Znači želim ljude nasmijati, želim ljude opustiti. Ovaj „No sikiriki“ ima jedno tu „No sikiriki“ pjesmu koja je zajebantska i možda još neku, ali u biti „No sikiriki“ je jedan totalni presjek socijalnog i svakog drugog stanja u Bosni, u Hrvatskoj, a ja mislim i na cijelom Balkanu. „No sikiriki“ mi puno više znači, pogotovo pjesma „Alen“. Meni se normalno nije desila takva stvar, ali sam upoznao čovjeka koji je takav, koji se sa mnom jedno dva-tri put napio i koji mi je pričao o tim stvarima.

RSE: On je Tuzlak?

MAAJKA: Nije, ali živi u Tuzli. I što je najveća fora, ja sam suosjećao sa tim čovjekom, nije mi bilo jasno zašto, jer meni se gadi svako agresivno ponašanje ljudi i te stvari. Ali meni čovjek kad je kasnije počeo govoriti razloge toga… Mislim, ja njega ne opravdavam, normalno, meni se to sve gadi, ali sam jednostavno onda vidio u kakvim je govnima ova zemlja i gdje to ide.

RSE: Kad će biti treći album?

MAAJKA: Treći album će najvjerovatnije biti moj zadnji album koji ću izdati baš ono za prodaju, jer mislim da nema smisla na Balkanu ljudima uzimati pare za te stvari, jer su cijene CD-ova prevelike, a na tome ne zarađujem ja i ne zarađuje skoro niko osim pirata i mislim da je glupo od ljudi to uopšte uzimati. Rađe ću staviti to na Internet pa neka ljudi skidaju kad budu mogli i neka dolaze na koncerte. Mislim da je to pravednije. Stvarno se mislim dosta povući poslije sljedećeg albuma. Počeću ga snimati sljedeće godine u ovo vrijeme. Ne znam kako će se zvati, imam par ideja. Biće jako tvrd album i jako iskren. Počinjem raditi s bendom koji me prati po koncertima, počinjem raditi baš bend, zvaće se Elektro sunet. Taj bend izdaje album isto sljedeće godine, negdje pred kraj. Znači to će biti baš bendovski, neće biti Edo Maajka, već će biti Elektro sunet i to je to. To će biti dosta žešće, onako jedna hard core varijanta repanja. U dosta projekata sam se opet uvalio, a cijelo vrijeme govorim da moram manje. A stvarno moram manje, jer ovo mi je stvarno malo too much.

RSE: U Online komunikaciji s našim slušaocima je bilo napisano nešto kao „AiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiT“. Šta je to? Neki “borbeni poklič” Tuzlaka?

MAAJKA: To ti je reperski zafrkancija izraz. To ti koriste ovi američki reperi, a meni su svi ti izrazi koje koriste američki reperi onako dosta smiješni kad ih koriste naši ljudi. Ja njih zovem „domaći crnci“, oni koji žele biti k’o ovi na MTV-ju. I ti ljudi na MTV-ju ti govore AiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiT, taj izraz, i to smo mi počeli iz zafrkancije koristiti, ja i par jarana tamo u Tuzli.

RSE: Jesi li ikad svirao s istočne strane Drine?

MAAJKA: Nisam, ali baš bih volio. Volio bih otići u Beograd i Novi Sad, zato što oba ta grada smatram jako urbanim.

RSE: A Podgorica?

MAAJKA: Pa i u Podgoricu bih otišao svirati, zašto da ne. Volio bih recimo u drugom i trećem mjesecu da odsviram u Beogradu i Novom Sadu, sa The Beat Fleetom. Jednostavno da pokažem šta mi Bosanci imamo i šta ja sviram i kako ja sviram, kako je to žestoko, je li to dobro ili nije. Jednostavno da im to predstavim i da im predstavim sve ono što ja zastupam. Eto.

Priredio(la): tz/slobodan europa                


Osmrtnicama ba smrtovnice