TUZLARIJE - KULTURATuzlanski pozorišni dani 2006 - četvrtak, 16. 11. 2006. u 19,30 Izložba slika i promocija monografije Zdravka Novaka Umjetnik Zdravko Novak nesvodiv kao život Pisati o umjetniku Zdravku Novaku, prije svega znači suočiti se s nesvodivošću njegove ljudske i umjetničke pojave. Naime, Zdravko Novak je uspješan čovjek – umjetnička pojava značajnih postignuća u primjenjenoj umjetnosti, umjetničkoj fotografiji, jaaz muzici – svira sax – snimio četiri CD-a, sportu – tenisač i trener, u izradi jedinstvenih tapiserija, crtežu, radu u metalu – pavte/pafte, u slikarstvu – najčešće u tehnici olovke u boji i pigmentalnog pastela. Suočeni smo s činjenicama koje govore kako Zdravko Novak živi i radi bez praznog hoda. Već kao sportista – tenisač i trener, Novak zavrijeđuje iscrpno i monografsko bavljenje, inače, grad Tuzla kao i širi prostor – ostat će njegovi vječni dužnici. U svoje vrijeme, Zdravko Novak ima sjajna osobna sportska i trenerska postignuća u Bosni i Hercegovini, Jugoslaviji i inozemstvu. Ako je riječ o dizajnu, industrijskom dizajnu posebice, ali i primjenjenoj umjetnosti uopće, Zdravka Novaka opet, možemo promatrati i čak tretirati kao preteču suvremenog industrijskog dizajna kod nas. Ovo i utoliko prije, što je riječ o čovjeku koji je završio Fakultet primjenjenih umjetnosti, mada odsjek slikarstvo, a u prostoru primjenjene umjetnosti – industrijskog dizajna – proveo radni vijek radeći na likovno-tehničkoj opremi knjiga i printa, dizajniranju ambalaže industrijskih proizvoda, filmskog, pozorišnog, turističkog, sportskog plakata, plaketa, povelja, logotipa i memoranduma, etc. Novakove zahvate i rješenja u primjenjenoj umjetnosti odlikuje krajnje racionalna upotreba likovnih sredstava i visok nivo njihove estetske stilizacije. Racionalna upotreba usmjerena je zahtjevom da se dubinski osvijetli semantika upotrijebljenog znaka, eventualno: označitelja. Dakako, takav postupak ima sasvim umjetnički predznak i realno je svodiv samo u visoko zahtjevnom nivou estetske stilizacije upotrijebljenih sredstava. To i jest osnovna odlika svih Novakovih rješenja u primjenjenoj umjetnosti.  Zdravko Novak: Triptih igra sokolova, kombinacija bakra, mesinga i aluminija, 1989. Kad govorimo o Zdravkovim pavtama – ili: paftama, kovanim pločama, pločicama, karikama, ili okivanju slika, pravljenju grivni, sponki, spojki kao o njegovom radu u metalu s izrazito estetskim i slikarskim namjerama, moramo reći kako je Zdravko Novak kod nas, prednjak i u tom poslu. Na Novakovim pavtama/paftama, vidimo ciljane i odmjerene udarce čekićem, kovanje odmjerenom i usmjerenom snagom, kovanje materijala radi istezanja i njegovoga iskivanja do sasvim određene mjere, površine i forme. Vidimo estetski potaknut fizički rad i njegovo postvarenje u metalu do iskovanih površina čipkastog izgleda koje, patinirane i reljefne obuimaju i liježu na površine slika u preciznoj i filigranski dokovanoj estetskoj mjeri i formi. Polijeću metalne ptice, lebde nišani, a teški metal postaje igra čipkaste strukture i minucioznog pletiva, treperav u pokretnim elementima. Dakle, pavte/pafte Zdravka Novaka, poetički gledano – nastajale su kao umjetnina s eksplicite estetskim namjerama i nemaju drugu svrhu, osim da ostvarene prema autorovoj zamisli ispune njegovu dušu u površini slike. Kao što piše Filiberto Menna u Analitičkoj liniji moderne umjetnosti, lijepo vidimo, kako Novakove pavte/pafte, dosežu njegov osobeni mentalni-lingvistički poredak i postavljaju pitanje odnosa između umjetnosti i realnosti. Naime, umjetnik, krajnje slobodno koristi sasvim različite elemente i materijale u slici, određujući svakom od njih sasvim primjereno mjesto komponirajući ih do slike. Nije uočeno da iko ostaje ravnodušan naspram Novakovih pavta/pafta. Na taj način, Novak je otišao s druge strane jednog starog i umjetničkog zanata koji se bavio okivanjem tankih pušaka takozvanih: paftalija, rukohvata ili jabuke sedala, okivanjem rezbarenih ukrasnih predmeta, ukrašavanje kožne opreme za konje i konjanike, hormi, sedala, bisaga, oglavina i uzda, kovanjem čekrkli čelenki sa dvanaest pera, kopalja i oklopa za junake, okivanjem djevojačkih sehara za ruho, čekmedža za zlatnike i nakit, kutija za pisaći pribor i bočice murećepa, ormara s dragocjenostima, pisaćih stolova, halki na vratima, rijetkih i dragocjenih kaligrafski prepisivanih knjiga – otišao je u smjeru i na onu stranu iz koje je sam umjetnički zanat kao primjenjena umjetnost izašao. Ustvari, Zdravko Novak je shvatio onaj modernistički epigraf Žana Koktoa: Naslikani grozdovi više ne privlače ptice. Jedino um prepoznaje um. Zdravko Novak na/i svojim pavtama/paftama pravi slike, što je dominantno kubistički slikarski odnos. Tek i poslije puno postignuća u području primjenjene umjetnosti, Zdravko Novak se predstavlja i kao vrstan slikar, najčešće u tehnici pigmentalnog pastela i olovke u boji. U Novakovim pastelima, zatječemo slikara u vatrometu boja kao u otvorenoj kozmičkoj riznici kolorističkog obilja na ranije ne/s/poznatim mjestima, a koje je uvijek prigušeno dubinom prostora i tmice, ali sada, na estetski sasvim dovršenim slikama čiji produženi smisao postajemo i koje dugo nosimo kao svoj osnovni i duboko doživljeni osobni znak. Interesantan je, a snažan refleks kojim Novak u slike unosi i nadgrađuje čovjekovo prisustvo. Toplina, karakteristične crvene boje terakote/crijepovlja na krovovima čovjekovih nastambi, zapažanje promicanja godišnjih doba i za njih karakterističnog kolorita, koloristički akcenti koje u estetskom slijedu i nebeskom prostoru traže, priželjkuju, zapažaju i pronalaze čovjekov duh i oko, a nalaze svoje svjetlucavo izjednačenje u junskoj večeri punoj svitaca. Etc. Dakako, riječ je i o tome, što se Zdravko Novak u času cjelovite ljudske i umjetničke zrelosti prihvatio slikanja koje je diplomirao na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu prije 45 godina. Dakle, zreo čovjek i umjetnik sasvim svjestan: šta je to slikarska opcija i likovna mogućnost iskaza. Novakove slike u tehnici pigmentalnog pastela, po prvi put nam otkrivaju duboko lirsko porijeklo njegovoga bavljenja umjetnošću uopće. Novak je čovjek iznimno izgrađenog i složenog senzibiliteta. Slike Zdravka Novaka, idejno i poetički, u svojoj osnovi, čuvaju Novakovo svekoliko iskustvo crteža, grafike, dizajna, umjetničke fotografije, rada u metalu, tapiserije, muzike – kao odgovorne slobode jaaz improvizacije i, razumije se: sportskog pokreta kao dinamizma. Ako se unesemo, mjestimično, na Novakovim slikama možemo vidjeti prostor kojim plovi visoko estetiziran i oslobođen zvuk, jer, uz sve što jeste kao čovjek i umjetnik, Zdravko Novak je cijeloga svog ljudskog vijeka istinski zaljubljenik u muziku i vrstan džezer. Dakle, u svekolikoj raznovrsnosti i obilju talenata njegove pojave, njegovih interesa i postignuća, Zdravko Novak je podudaran s vremenom koje živi, u sportu, muzici i likovnoj umjetnosti, sasvim jednako primjenjenoj i oslobođenoj. U sasvim određenom smislu, Zdravko Novak se rastao od ikoničkog, integrirajući se u osobnoj ikoni koju možemo vidjeti u pokušaju sagledavanja multi-projekcija njegove čudesne i neponovljive osobe. Rečeni dinamizam na Novakovim slikama kao posljedičan odnos njegovoga bavljenja sportom i muzikom, ne narušava, već artikulira i gradi poetičko i estetsko biće njegove slike, što je rezultat rafiniranog odnosa i umjetničke mjere. Energični potezi i linije samo ponekad, logično i funkcionalno dijele površinu slike ili označavaju mjesto susretanja, ali puno češće, oni su označitelji prisutnog ili minulog karakterističnog svjetla ili zvuka, na koje reagira umjetnikova priroda, uzimajući svjetlo i zvuk, ritam i sportski dinamizam kao poticaj koji dovršava sliku. Treba poslušati melodijske i ritmičke varijacije improvizacija Zdravka Novaka i uočiti: kako su iste naslonjene na najsuptilnija mjesta i akcente prvobitno artikulirane u nama dobro poznatim kompozicijama. Treba identificirati Novakov istančan smisao za jaaz improvizaciju na zahtjevnom instrumentu kao što je saksofon, to treba shvatiti i kao drugačije slušanje i jednako suptilan estetski doživljaj, odnosno, otvaranje sasvim nove estetske mogućnosti dogradnje kompozicije i drugačijeg izvođenja muzičkog djela, tj. njegove interpretacije. Dakako, riječ je o savršeno suptilnom, uistinu inventivnom i kreativnom zahvatu u muzičko djelo i njegovu nadgradnju čisto estetskim sredstvima, ne radi pukog ukrašavanja što muzičari nerijetko čine, već radi identificiranja estetske mogućnosti. Iz zahvata zvuka, harmonskog i ritmičkog sklopa, iz melodije i melodijskih dionica, izdvajaju se i oko nas dugo lebde prozirne muzičke slike Novakovih jaaz improvizacija. One nam izranjaju iz same koštane srži identificirajući se u sivoj moždanoj masi i duhovnom sklopu kao u nama samim prisutna a zanemarena opcija izvođenja i slušanja muzičkog djela. Zdravko Novak je, vjerojatno, jedini likovni umjetnik koji je u Tuzli nacrtao sve čega više nema, koji je fotografirao i to čega više nema i ono što dolazeći u Tuzlu možemo vidjeti. Novak je čovjek i umjetnik koji ingeniozno i kongenijalno živi svoje vrijeme i ostvaruje svoje mogućnosti i zamisli. Ta činjenica, u konačnom svođenju nastojanja da se sagleda Novakova umjetnička pojava, navodi na zaključak: Zdravko Novak je umjetnik kojega je iznjedrio sami vrh vala moderne, kao stilske formacije koja je sažela i potom razvijala svekoliko čovjekovo umjetničko iskustvo, tokom XX. stoljeća. U radovima Zdravka Novaka možemo identificirati na koji način moderna u ovim kulturnim prostorima i još živi. Ustvari, skoli nas čudesna pomisao, kako je Bosna i Hercegovina Zemlja koju je također bitno artikulirala moderna, pa je njezin osnovni sadržaj kulturalne naravi a koji kao takav, proizvodi ljude po sebi bliskoj mjeri. Sasvim sljedstveno tome imamo Zdravka Novaka, kojega zajedno sa nama ima ta čudesna zemlja, što reče pjesnik: zemljica jedinstvena na kugli zemaljskoj. Zemlja, koja je na istom mjestu najjača i najranjivija. 01.03.2006. (Časopis MOST) Priredio(la): V.K. |