TUZLARIJE - KULTURAMuharem Osmić, prvak Drame Narodnog pozorišta Tuzla Srednji vijek identičan je današnjici u BiH
Osmić je na višoj pozorišnoj školi pri Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu diplomirao kod profesora Dejana Mijača, a Bosanskog kralja u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu gledao je još krajem šezdesetih godina u Nišu, kada je u niškom Narodnom pozorištu bio mladi glumac. Vaš stvaralački opus karakterizira scenski sjaj brojnih bh. povijesnih osoba, od Kaimije, Karabega, Husein-kapetana i, evo, do kralja Tvrtka. Je li to slučajnost? - To su bili sticaji okolnosti, jer su se takve predstave našle na repertoaru. Ja ih osobno nisam potencirao, nego su dolazile same po sebi. Za moj početak igranja istorijskih ličnosti BiH bio je presudan naš veliki pisac Derviš Sušić, koji je i napisao Posljednju ljubav šejha Hasana Kaimije. Poznanstvo i druženje s njim uveliko su uticali na to, a onda su se uloge tog tipa same nizale u mojoj karijeri. Kao da su mi suđene. Predstavljale su veliki izazov za mene, jer znam da su rijetki glumci koji sa scene mogu da govore i prenesu misao velikih likova i pisaca. - Tvrtka kao osobu definira ono što je uradio za tadašnju Bosnu. Ovo je jedinstvena prilika da upoznamo naše srednjovjekovlje, jer ga nikada nismo glumili, kostimirali... I antičku Grčku ili Rimsko carstvo poznajemo po ljudima koji su igrali likove iz tog perioda i, naravno, ambijentom i nošnjama, ali mi nemamo takav pristup našem srednjem vijeku. Mislim da je dobro da se vraćamo na to vrijeme, da vidimo ko smo to mi, odakle smo, gdje smo i kuda idemo. Svim ulogama, bile one istorijske ili komične, prilazim s ljudskog aspekta. Prvo zavirim u dušu, kako bi znao čovjeka kojeg tumačim, a vjerujem da je Miroslav Jančić Tvrtka napisao kao personifikaciju Bosne. Tvrtko je Bosna! On jedini strada u svom srednjovjekovlju, što ima konotacije i sa današnjim vremenom. Jančić se na svoj način bavio nacionalnim pitanjima, u ovom slučaju, opisujući društveno-političke antagonizme u zemlji punoj paradoksa i suprotnosti. Paralela između Tvrtkovog vremena i ovog, sedam stoljeća kasnije, očigledna je s tog aspekta. Šta ćete iz “svog” vremena ponijeti na scenu? - Srednji vijek, u vrijeme kralja Tvrtka, identičan je današnjici. Recimo Hrvoje Vukčić, koji hoće da otcijepi Jajce, sličan je Miloradu Dodiku, koji hoće odvojiti Republiku Srpsku od BiH. Radnja drame je vrijeme poslije Kosovskog boja, a Kosovo je i danas aktuelna tematika. U drami Tvrtko kaže: “Kosovo bi i prođe. U srcu mi nož stoji, a ne boli”. On kaže da Bosna nije pogača, pa da svako može uzeti po jedan dio. Bosna seže dotle dok razumijemo jezik kojim ljudi pričaju i dokle naši konji mogu da kroče. Ona, po Tvrtku, ne treba sama da opstaje, nego u njoj svi zajedno trebamo opstajati. To su neke osnovne teze Jančićeve drame, a Tvrtka doživljavam kao jednog velikog Bosanca i borca za svoju zemlju i zajedništvo u njoj. Upravo takav čovjek sada je nama potreban. Ne tri, nego jedan bosanski kralj! Nosioci projekta su grad Tuzla, Nikšić i Bihać, a Jančićevim djelom nastoji se napraviti simulacija tadašnjeg vremena. Potrudili smo se da u predstavi igraju glumci iz Crne Gore, Banja Luke, a režiser Bakrač je iz Bihaća, kako bi projekat zadržao osnovnu tezu multinacionalnosti i suživota na ovim prostorima, iako je taj pojam danas dosta banalizovan. Svjetsko, a naše! Amila ČITAKOVIĆ Priredio(la): V.K. |