TUZLARIJE - KULTURAVlado Kerošević za Oslobođenje o alternativnom teatru Učiti glumce da love a ne jedu ribu
Na žalost, iako na neki način TKT Fest postaje tuzlanska tradicija, svake godine se susrećete sa istim, egzistencijalnim problemima. - Uvijek se susrećemo s istom vrstom problema. Ono s čime uglavnom nemamo probleme jeste dolazak pozorišta, koja rado dolaze na TKT Fest, gdje imaju jedan neposredan, kvalitetan odnos sa publikom, a to je za svakog glumca jedno iskustvo više. S druge strane, vrlo je teško organizirati ovakav festival, jer njegova infrastruktura ipak zahtijeva određena finansijska sredstva. Pet godina je sasvim dovoljno da se jedna kulturološka misija uspostavi kao činjenica i da joj se, shodno tome, ponude osnovni okviri za opstanak. Nažalost, to se do sada nije desilo. U našem društvu kultura je marginalizirana i na nju se gleda kao na potrošnju. Medutim, kultura bi trebalo da bude shvaćena kao jedna od najznačajnijih investicija za razvoj određenog društva i jedan od najvećih resursa na koji to društvo računa. Repertoar TKT Festa je osvježenje za tuzlansku publiku, jer po svojoj osnovnoj koncepciji i formi, djela koja se izvode u Teatru Kabare ne robuju grandioznosti djela i pisaca. - Teatar Kabare je osnovan kao alternativni oblik umjetničkog djelovanja, pa je i koncepcijski, i organizaciono, i produkcijski, nešto sasvim drugo u odnosu na narodna pozorišta. Čak i kada bismo postali javna ustanova, ostali bismo dosljedni organiziranju po uzoru na srednjoevropske i zapadne teatre alternativnog tipa, koji rade projekte kao samostalne ekonomske jedinice, ali oslonjene na sufinansiranje državnih vlasti. To bi bio jedan mali administrativni aparat, čije bi ekonomske jedinice živjele onoliko koliko estetski i umjetnički vrijede. Teatri ovog tipa omogućavaju da se izraze najsvježije eksperimentalne ideje koje dolaze iz procesa obrazovanja mladih glumaca. Samo bi takva kontinuirana kulturološka misija djelovanja na svijest građanstva, ubrzala proces stvaranja kritičkog javnog mnijenja koje nemamo. Zbog jeftinog smijeha i populističke manifestacione kulture, prava kulturološka nadgradnja stagnira. Mladim glumcima savjetujete da budu agresivniji i beskompromisniji kada je riječ o njihovoj budućnosti. S druge strane kažete da su glumci dosta naivni… - Glumci doista jesu velika djeca. Naivni smo i to je nekako prirodno. Glumac koji nije naivan ima ozbiljan problem sa svojim profesionalnim utemeljenjem, a glumac koji je naivan mora izbjeći zamku izjednačenja svoje naivnosti na profesionalnom i intimnom planu. Tu se mora napraviti jasna distinkcija, jer upravo tu leži opasnost. Zbog toga svoje studente nastojim naučiti da love ribu a ne da je jedu. Potpuno ste se posvetili radu na Akademiji dramskih umjetnosti Tuzla i mladim ljudima. Pedagoški rad stavio je Vašu glumačku karijeru u drugi plan. - Moram priznati da ste u pravu. Karijeru sam trenutno podredio studentima. Zadnju ulogu igrao sam prije tri godine. Doduše, nedavno sam gostovao u predstavi Dine Mustafića, samo da bih napravio jednu vinjeticu i održao nekakav kontinuitet. Vrlo često se bavim režijom i mentorstvom umjesto glumom. Iskreno, nadam se da ću uskoro opet aktivno glumiti, jer se već osjećam pomalo loše. Glumac je zdrav samo ako glumi. Znači li to da ste sada “bolesni”? - Ja sam jedno čedno stvorenje, uvijek spremno na nova glumačka iskušenja. Ovako samo akumuliram u sebi razne otrove iz okoline i društva. U narednom periodu više ću glumiti i uskoro ću biti potpuno zdrav!, kaže Kerošević, smijući se. (Amila ČITAKOVIĆ - Oslobođenje) Priredio(la): V.K. |
