TUZLARIJE - KULTURAIntervju: Josipa Lisac Pjesma je moja najveća nagrada! Spoznaja da primadona domaće muzike, Josipa Lisac ima 60 godina gotovo se čini nestvarnom jer njen duh i težnja da iznova bude nova i drugačija ima neki mladalački polet.  Uvijek originalna, i u interpretaciji pjesama i u scenskom nastupu, kritičare, ali ni publiku, ne ostavlja ravnodušnim. Za sebe kaže da je izuzetno maštovita što je, zapravo, tajna njenog četiri decenije dugog uspjeha na muzičkoj sceni. Evo šta Josipa Lisac misli o posljednjem albumu, dugogodišnjem uspjehu, svom mikrosvijetu i nagradama koje dobija. U svojoj dugogodišnjoj karijeri nastupali ste u mnogim mjestima, ali, do sada, nikada u Tuzli. Šta je razlog tome? To su neki mali izazovi koji dokazuju da ste publici zanimljivi i nakon toliko godina. Meni se sviđaju mala, intimna koncertna mjesta, poput tuzlanskog BKC-a, jer se tu jače prenose emocije, odašiljaju poruke i tu je sve osobno. To je po mom ukusu i zato hvala Tuzli koja me je zvala. U Zagrebu su mnogo prije ovog koncerta svi bili na nogama, znali su da me vaša publika iščekuje sa nestrpljenjem jer su ulaznice odavno rasprodane. Hvala vam za to. Svaki moj koncert je drugačiji, jer nijedan nije plod očekivanja nego dešavanja. Ono što se dešava u tom momentu, sklop emocija i svega onoga što proživljavaš tjekom koncerta je ono najljepše u svakom od njih. To se može prepoznati u trenutku i stoga nema smisla sa time kalkulirati i takvo nešto unaprijed planirati. Ko su muzičari koji Vas uvijek prate na sceni? To su sve vrsni glazbenici, moji prijatelji, sa kojima se poznajem jako drugo, možda čak i 15 godina. Glazba se sluša i osjeća, a njih je najbolje kroz tu prizmu i posmatrati. Albumi sa početka karijere obilježeni su nekom melanhonijom koja se najbolje oslikava u tekstovima koje pjevate, što, sa druge strane, nije slučaj na dva posljednja studijska albuma. Zašto je to tako? Posljednji album je radio ton majstor Elvis Stanić, a on je blizanac u horoskopu što znači da je veoma lepršavog i šaljivog duha pa je i to možda jedan od razloga.  Kad smo slušali i određivali koje ćemo pjesme uvrstiti na posljednji album “Živim po svom” on je smatrao da danas nema nekih velikih pjesama kao nekad kada ih je radio Karlo Metikoš. U novim pjesmama sam tražila sebe, htjela sam da čujem nešto novo i da album ima primjetnu nijansu džeza koja će da me odvede u neke druge dimenzije.
Je li to razlog zbog čega je posljednji album “Živim po svom” nastao devet godina nakon njegovog prethodnika? Da li je razlog bio traženja pjesama koje opstaju jako dugo, što je karakteristično zaVas, ili je u pitanju nešto drugo? To je to! Treba doći vrijeme kada neke kreacije i neke ideje “sjednu” na svoje mjesto. Tada nastane nešto novo, drugačije i ne vrti se sve u istom krugu. Sve su moje pjesme, čak i one mnogo starije, obnovljene i u novom ruhu. Pjesma i glazba se njeguju, one se žive i uvijek trebaju zvučati drugačije. Bilo bi zaista grozno da i danas na isti način izvodim pjesme onako kako je to zamišljeno prije 30-40 godina. Treba znati odabrati taj trenutak i pjesme prenijeti publici na pravi način. Ja se volim stalno mjenjati i to se prepoznaje i na posljednjem albumu. Tu je osam novih pjesama i ako se dvije od njih svide publici i opstanu dugo među njom – to je veliki uspjeh. Publiku ste naučili da od vas uvijek očekuje nešto novo. Tako je i sa scenskim nastupom i muzičkim interpretacijama. Je li teško uvijek nadmašiti visoka očekivanja publike? Da, publiku sam to naučila, ali moram biti iskrena i reći da sam sada u jednoj izuzetno povoljnoj situaciji u kojoj ljudi od mene traže da budem drugačija. Više nema šokova. Konačno sam u modi i ne iznenađujemo okolinu. Na početku karijere sam se mnogo mučila da bih se dokazala i kroz vizuelni identitet, a danas ima mnogo umjetnika, dizajnera i kreatora, koji imaju svoj svijet i od kada smo se spojili baš nam je super! U kojoj mjeri je naziv albuma “Živim po svome” oslikao Vaš stav spram drugih? Iako mi to nije bila namjera, svi su to tako protumačili. Sam tekst istoimene pjesme napisala je Alka Vuica, a i dizajn albuma me je predstavio kao da živim u oblacima. To je vjerovatno podsvjesna težnja svih nas da kreiramo svoj mali svijet u kojem možemo biti svoji, ali u stvarnosti je to znatno drugačije. To nije bijeg od stvarnosti, jer bi to bio znak slabosti, nego život u nekom boljem okruženju. Vaš prvi album “Dnevnik jedne ljubavi”, koji je nastao prije četitri decenije, doživio je svoje reizdanje i osvojio najveću hrvatsku diskografsku nagradu Porin. Kako se osjećate zbog toga? To je prelijep osjećaj, ali taj Porin još uvijek nemam doma. Nisam još nijedan preuzela, čekaju me, ali je meni puno veća nagrada upravo ta činjenica da se ljudi sjećaju tog albuma i da ga nose u srcima. Cijeli sam svoj život ponosna na taj album i iskreno mogu reći da on više nije moj nego vaš – moje publike! B. Kaletović |