TUZLARIJE - KULTURANagrađena priča Omera Ć. Ibrahimagića ˝Vrijeme trešanja˝ Već smo javili da je Tuzlak Omer Ć. Ibrahimagić osvojio treće mjesto za kratku priču "Vrijeme trešanja" u okviru književne nagrade "Dr. Esad Sadiković" koja je ustanovljena u znak sjećanja na ovog prijedorskog ljekara i humanistu. U nastavku možete pročitati nagrađenu priču. VRIJEME TREŠANJA Nije on tog prijepodneva kasnio na posao zato što je naumio. Jednostavno, opet mu se omaklo. Pa prespao i zakrmeljao. A da nije bio umoran, ne bi prespao. Nit bi zakrmeljao. Što znači da je imao razlog za kašnjenje. I već, u dugogodišnjoj praksi, razrađenu teoriju. „Koliko god da kasnim, pacijenti to rade i češće i više. Došao ja u ordinaciju u osam ili u devet, pola od njih će doći iza deset, kada završe poslove po čaršiji jer je pazarni dan. A valja mi ih opet sve saslušati i pregledati. Tako da je bolje da ja kraće radim, ali da budem efektivan. Da ne sjedim bez razloga i da prespavam s razlogom“. Matjaža Župančiča je do Bosne dovela ljubav. Nije to obična ljubav, nego ona koja ima kratko odvajanje između „l“ i „j“ i to samo onda kada je tek kao riječ izgovara jedan Slovenac. Pa izgleda ljubavnije nego druga, neka obična ljubav. Zbog toga je u Matjažovom izgovoru i Ljubljana izgledala nekako gradskije od drugih gradova, baš zbog tog „l“ i „j“. I Celje, isto. A ljudi su bili nekako više lijudi. Ili se bar nama tako činilo. Bosancem ga, začudo, nisu prozvali njegovi Bosanci, već sami Slovenci. Kada su ga otpustili od sebe i vidjeli da im se ne vraća, Matjaž je posprdno postao Mato, a dodatak Bosanac mu je prišiven u njegovim rijetkim dolascima u deželu. Opet, sve je počelo onog dana kada je na plaži u Kopru vidio Hatidžu Osmanović. Ona je, eto, stigla da vidi brata koji je za male pare gradio i uljepšavao slovensko primorje, neznajući kako će joj taj dolazak zauvijek promijeniti život. Zankovito, medicina je na Župančiču ostavila jasnu brazdu, koju je kanio popeglati odmarajući se nekoliko mjeseci kod bake Mojce koja ga je pazila i mazila, nadoknađujući tako sve ono što je propustila sa Matjažovim ocem. Stvari se obično dese obratno, pa se Slovenka zagleda u Bosanca. Ovaj put nije bilo tako. Pa je ispalo da je Hatidža glumila Bosanca, a Matjaž Slovenku. Kroz godine će se ispostaviti da su se okolnosti baš tako i namjestile. Kada je iznureni mladić sa diplomom ugledao rasnu Hatidžu bez diplome kako izlazi iz vode, u oči su mu prvo pale njene oči koje je sakrivala od kupača, pa njene pletenice koje su bile suhe ko barut, pa onda njeno crvenilo koje donose zdravlje i stid na obraze i na kraju njena figura kakvu bi poželio svaki novopečeni medikus, izmučen naobrazbom. Zato ju je nazvao „Belvedere“, u mislima je pozivajući svaku narednu noć. Nekoliko dana kasnije su se zvanično upoznali. On se zaljubio do ušiju, a ona ´nako. Njemu se desilo (što ono naš narod kaže)- „to i bi“. Župančič je, domalo, bio riješen da se oženi, a u Hatidžinoj glavi su se rojile druge misli i otvarala druga pitanja: - Šta će otac i mati reć? - Šta će reć čaršija? - Šta će reć njegovi otac i mati? - Kako ću s drugom vjerom kad ni sa svojom nisam naučila? Bilo je to doba socijalizma pa je Mujo Osmanović iznenađujuće brzo odobrio budući brak. Žena mu, Munira, od Suljića, nije smjela zucnuti bilo šta protiv. Čaršija nije ništa ni znala sve dok se nije počelo šuškati da će Mujina šćer poć za njakog Slovenca. A Matjažovi roditelji su bez pogovora prihvatili odluku sina koji je zbog punoljetstva mogao odgovarati za svoje postupke, ali mu nisu oprostili. Bilo im je čudno i neobjašnjivo što on, zbog ljubavi, napušta dom gdje je „sve svoje na svom“ i odlazi daleko, čak u Bosnu, u neko mjesto koje su do prije nekoliko godina zvali prosto „Stanica“, jer se tu, kao u kaubojskim filmovima, bar nakratko zaustavljao vlak. Što odlazi daleko, u neko mjesto koje je nastalo tik ispod starog grada koji se još 1333. godine spominjao u nekoj od bosanskih povelja Dubrovčanima i više nikada. Helem-belem, Slovenac se u Srebrnik nastanio zbog žene i postao domazet. Kojom je brzinom stigao u Bosnu, tom su brzinom njegovi od njega digli ruke. Zaposlio se kao jedan od prvih ljekara u Domu zdravlja i radio prilježno, onako kako su ga vaspitali i naučili. „Nije šala, Slovenac pa doš´o da nas ovdje liječi! Heeej!“- ibretili su se stariji ljudi strpljivo čekajući na pregled. Ono „Župančič“ je čaršija polako, mic po mic, pretvorila u „Zupančić“, ali se Slovenac na to nije puno obazirao. Hanifa je, među prvim ženama u kraju, uz njegovo sačuvala i svoje prezime, ali se nikada nije saznalo na čiji nagovor. Ime Matjaž se „skratilo i slomilo“ u Mato, ime tako često na potezu Srebrnik-Gradačac-Brčko, što je svijetu bilo daleko prihvatljivije. Nije mogao specijalizirati kada je trebao, a kada je mogao nije mu se dalo. I to mu nije smetalo da radi ko insan. I stare godine su ostarile i prošle. I nove su onovile i došle. Postale stare pa prošle. Ponos zbog urađenog posla i čestitosti je visoko podigao čelo na doktoru. Zalisci su sve češće pobjeđivali kosu, dubeći na njoj delte sa obje strane. Podvoljak je porastao i bio veći od brade, polako i sigurno spajajući glavu i grudi u jedno. Trbuh došao na nemjesto, a ramena se spustila bar za pola pedlja. Bez obzira na sve komparativne otežavajuće okolnosti, tog je jutra, odmah po buđenju, bio nekako zadovoljniji nego prije sedmicu. Kada je malo bolje razmislio, bio je nekako zadovoljniji nego prošli mjesec. Ma ni prošlu godinu nije bio ovako zadovoljan. Ni onu tamo prije. A ni onu prije nje. Ustao je, pažljivo protrljao oči, pazeći da šuškanjem ne probudi Hatidžu koja je hrkala kao da je deset uveče, a ne deset ujutro. Da se razumijemo, nije mu bilo drago što je skoro deset, ali se zbog toga nije previše uzbuđivao. Iako je Slovenac kroz vrijeme postao „varen i pečen Bosanac“, zadržao je svašta od onog što mu je usađeno kroz odgoj i djetinjstvo. Jer, „srklet“ nije postojao kao riječ u slovenačkom jeziku. Pa zato nije ni mogao srkletit. Sebi je nekako bio lahak, samodovoljan. Ko momak, šta li. Zbrzio je jutarnju toaletu dok je voda prokuhala pa je kućom kafa zamirisala. Izvadio je one hurmašice koje je jučer napravio i stavio ih na poslužavnik. I šerbe od ruže je bilo njegovo. E, sad se moja Hatidža može probuditi- zadovoljno je zaključio. Hatidža, naravno, nije ni pomišljala da bi joj život mogao trajati kao ovakav. U komšiluku i u kući se svega nagledala, od „šuti, nijedne“ do „nemoj da te crna krv zalije“, od „čupanja kose“ do „preko zuba“. Dan je počinjao sa svanućem, završavao sa zalaskom Sunca. Nosila je odjeću starije sestre, cipele bi joj uvijek bile nešto veće, iskrzane na peti, lijevoj više, i ta joj je noga više „bježala“. Onda, uvijek i uvijek bolja hrana muškim glavama, a i škola je za njih, za žene đahkad. Mušku je da hoda, žensko je za kuće. U muška su pare, žensku ih nedaj. Tako je bilo godinama pa se ni ona nije nadala da bi se tu nešto moglo promijeniti. S Matinim dolaskom sve se tumbe okrenulo. Nijednom više u kući nije čula „preko zuba“, u komšiluku jeste, ali je to nije zabrinjavalo. „Svako je svoj na svom“- mislila je. Sunce je počelo čekati na nju, a ne ona na njega, a noći su, začudo, počele kasniti. Kada je sestre podmirila, svoju je odjeću počela dijeliti „ i šakom i kapom“, po rodbini i svojti, pa bi i komšijama doteklo. Cipele su već bile „one od prošle godine i one od ljetos“. Mato je jeo bijelo meso i krila, batak i karabatak ona. Mato je volio zeljanicu-pitu, za nju je jedino burek bio pitac. Završila je, kao doktorova žena, vanredno i upravnu školu, ali se nikad nije kanila zaposliti jer se morala brinuti o domaćinstvu. Kako to već biva, Mato je naučio i kuhati, pa je ona imala više vremena za hodnju. On bi uvijek imao nešto da završi po kući, opere suđe, sredi kupatilo, pospremi nered i obriše prašinu, usisa, baci smeće ili donese vode dok ono nije „prošao“ vodovod. Nije ni njoj bilo mrsko raditi, ali nije joj se dalo da mu oduzima te posliće u kojima je uživao pa je zato često obilazila rodbinu, vazeći i miješajući se i gdje treba i gdje ne treba. Nikad nije prestala isticati njen težak i odgovoran posao da vodi računa o novcu koji bi zarađivao Mato pa joj je i to dodatno olakšavalo život. „Kako si se nadala, mašala si se udala. Heej, doktor je to, nije šala!“- znala je sebi reći samo onda kada bi znala da je niko živ ne može čuti. Samo, nije baš sve bilo potaman. Nekoliko godina joj je stvaralo veliku brigu to što nisu mogli imati djecu. Sve su činili, ali nije išlo. Hatidža se, nakon brojnih pokušaja, odjednom, gotovo preko noći izmijenila i suprug je nije mogao prepoznati. Povukla se u sebe, odbijajući i hranu i vodu. Kada su i rezultati nalaza pokazali da je „žena kriva“ sve je krenulo po zlu. „Nestalo je pola“ i svi su od nje polako počeli dizati ruke. Onda se dogodilo nešto. Čula je za jednu ženu „što je znala šta je bilo i šta će biti“. Kada ju je posjetila, ona je, gledajući joj dlanove i čelo, otkrila kako je Mato opasno naograjisao kada je išao da pregleda neko dijete u Sladnoj i da je to jedini sevep što nemaju djece. Hatidža joj je povjerovala, platila je i preplatila, a nije joj dugo trebalo dok je i muža ljekara uvjerila da je baš tako i nikako drugačije. Mato se, štoli-niko ne zna, naizgled složio s njom, jedno dva-tri puta se napio, a onda i sam počeo vjerovati u Hatidžinu bajku s tužnim krajem. Supruga je prestala kopniti i iz dana u dan postajala sve više „ona stara“, rasna i jedra. Kako to već biva, kroz vrijeme su se potpuno naslonili jedno na drugo, trošeći na sebe ljubav koju su mislili podijeliti po djeci. Istina, ona manje, jer valjalo je na sebe, „nemajku klete sudbine“, misliti. Pa je, u rijetkim trenucima kad bi ozbiljno zagustilo, ko kec iz rukava, vadila mužev „tobožnji“ sterilitet. Tjerajući muža u neugodu. Polagano je zaboravljala kako je odrastala. I sve joj je fino i dobro postalo normalno i svakodnevno, a sve što bi joj, makar namalo, zasmetalo, odmah bi nazvala „pravom katastrofom“. Mato je, poput baletana, došao na vrhovima prstiju sa poslužavnikom do kreveta, trudeći se da je naglo ne probudi kako se nebi desila prava katastrofa. Stavio ga je na noćni ormarić, pa pažljivo otklopio poklopac ibričića. Miris se, ko mamen i potjeran, raširio po sobi, a Hatidža je pomjerila vrh nosa i zapućkala usnama. Onda je otvorila oči koje su sijale poput biserja na Suncu. - Pa, što me nisi probudio da nam ja zalijem!- šapnula je, mazno. - Pusti, Hatka, ko da je to važno! - Važno je, ti haman hoćeš da ja zaboravim kuhati kafu, jelde? - Ma neću, samo, meni je ovako lakše! - Pa ćeš poslije po Srebrniku pričati da sam ja lijena i da mi ti čak i kafu praviš, ha! - Ma kakvi, ja ću pričati da moja Hatka pravi najboliju na svijetu! - Tako i treba, tako bi svaki normalan muž i govorio! Pa vidiš da i ovaj tvoje hafifno šerbe od ruže pijem da se nebi bacilo, a svijetu pričam da ga pravim baš ja. - Tako ću i ja govoriti!- pomirljivo je rekao Mato. - Zato što si, fala Bogu, normalan! Eto zato!- završila je Hatidža. - Da meni nije tebe, ja neznam kako bih izašao na kraj sa samim sobom!- završio je i Mato, vjerujući da je kafu, najbolju na svijetu, i sok, jutros napravila baš ona- Hatka mu. Nije shvatao da je, kroz vrijeme, poput dresiranog psića, počeo misliti baš onako kako mu supruga kaže, čvrsto misleći da je to mišljenje isključivo njegovo sopstveno. Nije, bezbeli, znao, kada se „to nešto“ preokrenulo u mozgu, kada se spojio spoj na nespoju, jer je bez puno opiranja i razmišljanja prihvatao sve što bi mu voljena žena, već u par rečenica, servirala kao gotovu stvar. Teškoće u komunikaciji sa drugima nije imao, ali je u svetoj instituciji braka bio „obaren, očerupan i zaliven po ustima“, tako majstorski da mu je samo preostalo da sluša, prihvata i klima glavom po tipu „da-da“. - Ti, Mati moj, opet kasniš!- zabrinula se, srknula pa pihnula iz fildžana. - Sam sam kriv, sinoć sam do ponoći peglao!- kazao je i zijevnuo. - Nisi treb´o, imaš danas cijelo poslijepodne, ja ću svakako do Suljagin´ce na promociju tapervera i ceptera. Spremila sam ti hrenovke i jaja za ručak u frižideru pa ih ti samo skuhaj, ništa više. - Ti si prava, ja uz tebe ne moram brinuti za hranu, tako si jednostavna i neposredna. - Nemam ja sto muževa, nego jednog. Za koga ću se, ako neću za tebe, brinut i tebi spremat, ha!- stopostotno uvjerena u ono što govori, cvrkutala je Hatidža. Lijepe su ti ove hurmašice, šta bi bilo da ti nisam našla recept naših nena u novinama, ha! - dodala je. - Bez tvog recepta ništa nebi ispalo kako je ispalo, a ja bih se i dalije samo vrtio u krug i pravio hurmašice onako kao prije kada se nisu sviđale ni tebi, a onda ni meni, moja Ti! Hatidži je bilo beli drago kada bi joj se Mato obraćao sa „moja Ti“. Naime, kada je počeo cijediti te dvije važne riječi, za nju je, a da nije jasno znala zbog čega, prestao biti Slovenac, a postao Bosanac. Tada je, nekako, prihvatila da se uistinu vezao za ovu grudu, a bojazan da bi jednog dana mogao poželiti da se vrati u Ljubljanu je tako definitivno iščilila. Pa joj je svako novo „moja Ti“ predstavljalo čvrst dokaz da ga je zasigurno „gruntovala i prekuhala“. Vjerujući kako je Mato puno više Osmanović, nego što će ona ikad biti Župančička. Oprao je fildžane, skinuo sa stolice pantalone i košulju koje je sinoć opeglao i odjenuo se. Izašao je iz kuće, napravljene prema ženinom projektu i tako nalik na one okolo. Samo bar trideset posto veće. Pomilovao je cuku Kikeza i mačka Lojzea koji su ležali jedan pored drugog, nimalo se ne trudeći da mu pokažu kako se slažu pravi pas i mačka. Krenuo je polako uz cestu, osjećajući šljunak i ugaženu travu pod đonovima. To što je gledao pred noge mu je pomoglo da izbjegne tri bare, jedan pseći izmet i mrlju od motornog ulja, toliko veliku da je ni zemlja nije stigla upiti. Tako sve dok nije došao do raskrižja, pogledao lijevo-desno i ne vidjevši automobile, brzo pretrčao put. Onima koji ga nisu znali, ali i onima koji su ga znali, bilo je čudesno promatrati tu nevjerovatnu transformaciju, u svega stotinjak metara razdaljine od porodične kuće do zgrade doma zdravlja. Kao da je Mato svakim korakom prestajao biti Hatidžin suprug, a sve više ljekar. Gdje je granica definitivno pređena, to niko, pa ni on sam, nije znao. Kuću je napuštao jedan običan čovjek koji prije svega nije mislio na sebe, a u ambulantu bi ulazio doktor koji prije svega misli na druge lijude. Čim bi prošao ispod velikog hrasta, tu ispred samog ulaza, i nogom kročio u hladovinu dupke pune čekaonice naraslo je poštovanje i prestajao bi žamor. „Evo ga, dolazi- čuo bi nekoliko puta dok se probijao prema ordinaciji. Na njihovo, bar dvadeset puta izgovoreno „dobar dan, gospodine doktore“, odgovorio je jednom, za sve-„Dobar dan, lijudi“- obuhvativši ih pogledom i nasmijavši se. U sobi pred ordinacijom je čekala Mubera, medicinska sestra i bliska rodica njegove supruge. Naime, Hatidža je, kako bi se osigurala, učinila sve da blizu Mate namjesti nekog svog i ta joj je nakana uspjela. Zbog toga je bila mirna, sigurna da još jedan par očiju i ušiju, njoj pouzdan, prati sve što muž radi na poslu. Mubera je znala da je osoba od povjerenja, trudeći se da doktorovica Hatka uvijek može stopostotno računati na nju. A u trenucima kada je htjela da joj podiđe znala je, kao u povjerenju, reći: „Draga moja Hatka, ti si doktorovica, a ne on. Ti si ona koja postavlja dijagnoze, a Mato samo piše recepte! Nakon što je od Mubere čuo koliko ga pacijenata čeka i kakvi su, doktor je počeo sa radom. I radio, radio, radio. Pa popio čaj, pa pojeo tarhanu koju mu je, ama baš svaki dan slao Abduselam, aščija kojem je spasio život, već sprva kad je došao u Srebrnik. Avdu je tada, ono, „ujela ´čela, a on otek´o ko bumbar, poplavio i prest´o disat“. Kad mu je doktor dao injekciju, otvorile su mu se oči, usta prestala trnut i prodisao je ko čo´ek. I taj je dan godinama slavio kao svoje drugo rođenje, a od ´čela se sklanjao ko da su tigrovi, a ne ´čele. Jedno dvije godine Mato je Avdi redovno slao novac za tarhanu, ali aščija nije popuštao pa mu ga je jedno dvije godine vraćao. Popustio je Mato, ipak se sasvim ne naviknuvši na njemu, bar mu se tada činilo, strane bosanske adete. Poslije pojedene tarhane je nastavio raditi, raditi, raditi, sve dok nije pregledao sve one koji su strpljivo čekali. Što je trajalo dugo, jer je on bio „jedan od onih koji pregledaju i postavljaju dijagnoze, a ne pišu samo recepte“. Bar su takve priče o njemu kolale „tamo sve do u Tuzlu“. Jedva je dočekao trenutak kada je Mubera ušla u ordinaciju nakon što je prozvao sljedećeg, po običaju spustila naočare na vrh nosa, unoseć kafu, nasmijala se i kazala: „Gospodine doktore, nema sljedećeg. Gotovo je za danas, fertik!“ Porculan je zazvonio spuštajući se na stol, a škripa vrata koja ga je pratila učinila je da tišina zavlada prostorijom. Ustao je i otvorio prozor, udahnuvši taman toliko zraka da razbije nekakav bljutav okus u ustima. Vratio se, zavalio u stolicu i otpio gutljaj kafe, gotovo ko one Hatidžine. Sjetio se riječi, nekoliko puta izrečenih toga dana „Bog, pa doktor“ i osjetio spokoj. Znao je on da nije tako, da je pravi pravcati grijeh tako govoriti, razuvjeravao ljude, pričao da nisu čista posla miješati Božije i ljudsko, a onda se prestao boriti protiv te nesuvisle rečenice koja ga je svakodnevno pratila i od koje nije mogao pobjeći, ma koliko htio. Podigao je fildžan, vrhom dotaknuo usne pa ga nagnuo, zabacujući glavu nazad. Kafa je kliznula niz grlo, sve do u trbuh, hladeći mozak i tjerajući srce da se uskuca, sada kada je sve bilo mirno. Po glavi su mu se vrzmale dvije slike. Jutros je, naime, tek što je došao, pregledao djeda koji je, pun modrica i sve se poštapajući, došao kod njega da mu pomogne „kako zna i umije“. Sve ga je bolilo i sav je bio u modricama nakon pada sa trešnje pa je molio da mu se prepiše „ako ikako može bilo kakva suha injekcija protiv ubojstava jer su uboji svukuda, ko nikad do tad“. A druga je bila slika uplašenog dječaka koji je prije nekoliko dana osunećen u Tuzli. Malac je došao na kontrolni pregled, s vrata psujući i prijeteći: „Ti, Slovenac, da mi više nisi prišao, jes´ čuo! Pregledaš me prvi put, pošalješ u Tuzlu, oni cap i odoše krajnici! Pregledaš me drugi put, pošalješ u Tuzlu, oni cap i ode kite pola! Nećeš mi je više ni pogledat, a kamoli dirnut! Kad god odem doktoru, nešto mi capnu. Ja umjesto da me je sve više i da rastem, mene sve manje. Znaš šta, Slovenac, ovo dosad ti halalim, ali što ste me skraćivali-skraćivali, više nedam!“ A onda su se otvorila vrata. - Gospodine doktore, mogu li unić, Mubera me pustila?- zapitala je starica, izborana, činilo se, nekako više od života nego od vremena što je prohujalo. - Možete, slobodno je- rekao je i spustio fildžan, odmah jasno prepoznavajući ženu „što je znala šta je bilo i šta će biti“. - Ono, znam da sam okasnila, ali morala sam prikrajčiti poslove sa njakim ljudima koji bez mene nemogu sve i da hoće. Vidi onu, vidi onog, reci koju lijepu, zamisli se, uzdahni, pogledaj u daleko, okreni fildžan, baci grah... i ništa od dana. Razumiš? - Razumijem, svakako. Šta Vam je, zbog čega ste došli? - Nisam dobro, eto šta mi je! Ja sam vazda govorila da mi daju sve ono što doktori zabranjuju jer im nisam vjerovala ko da nisam i ja samo nekakav čo´jek, jel tako? Naravno da jest!- pitala je sebe i doktora i sama odgovorila, pa nastavila- Nisam dobro, eto šta mi je. Teško mi dihat, bururet mi i u glavi i u trbuhu, nemam kuveta, jedva na oči gledam, a vrtoglav mi neda koraknut. Ja sebi, znam sigurno, više pomoć nemogu, a drugim ljudima mogu. Pa sam zato okasnila, gospodine doktore, valjalo je hejbe svijeta podmirit. I neznaju oni da sam je ovde došla, to sam ja sa Muberom uredila, da bude, ´nako, sve ko slučajno. Plus što si mi dužnik, a da ni neznaš. Ja sam, ima tome kol´ko hoćeš, ženu ti uvjerila da to što je nemajka nije do nje već do tebe. I tako sam je, časti mi, od ludila spasila, a da ni to neznaš. I zato si mi dužnik, da znaš. Ali, ti meni samo pomozi i neće ti biti džaba, da znaš. Skoro pa cijeli sat Mato je, uz kratka pitanja, pregledao onu „što je znala šta je bilo i šta će biti“, a kada je završio pitala ga je, kratko, gotovo bez daha: „Ima li mi lijeka?“. On je pogledao ženu za koju je znao da je, „ovakva kakva jeste“ sačuvala njegovu, potapšao je po ramenu, pomilovao po glavi i odgovorio: “ Ima, naravno da ima!“. Nakon čega je ispisao terapiju, a tih nekoliko recepata su trebali postati garancija zdravlja i u vremenu što dolazi za onu „što je znala šta je bilo i šta će biti“. Ujedno i vraćen dug, nevidljiv, a stvaran. Starica je izašla, „ne zahvaljujući se na lijeku“, a on je ostao. Činilo mu se da tek nazire ono što je bilo i što će biti. Vratio je Hatkinu sliku od jutros pred sebe, pričinilo mu se da je nekako zaobljenija, drugačija. Pa se dosjetio da je hurmašice slistila u trenu, a ono nakiselo šerbe od ruže iskapila brzo, ko nikad prije. I trešanja je prekonoć nestalo ko da je kući donio tek pregršt, a nekmoli dvije pune kese. A tek njene oči što sijaju. Usta su mu se razvukla u osmijeh, a Mato je, obradovan onim za što je sanjao da dolazi, ko mladić skočio iz stolice, hitro svlačeći bijeli mantil sa sebe. Već su prošla četiri sata kada je izašao iz ambulante. Mubera se, nakon što je ugovorila pregled, izvukla prva da doktoru nebi morala objašnjavati razloge za iznenadnu posjetu one koja je sačuvala njegovu ženu. Izvadio je ključeve iz džepa pa onim najvećim zaključao teška, masivna vrata koja su iza sebe krila tajne života i smrti, poznate medicini, ali i onome što ljudi nazivaju sudbinom. Prešao je put, ne pogledavši lijevo-desno, kao da je znao da mu se nemože desiti ništa naopako. Jedno jedino Sunce ga je i ogrijalo i zapljusnulo i okupalo. Pogledao je u zemlju i vidio svoju sjenku, neuobičajeno dugu. Osjetio se važnim, baš kao da je danas izrastao zajedno sa njom. Koliko god žurio nije je mogao sustići. Pomirio se, nastavio dalje, a onda se u trenu sjetio kako prolazi vrijeme trešanja i da će, bar za Hatku, biti „prava katastrofa“ ako ih danas nanovo ne donese kući. Zastao je na čas, okrenuo se, pa brzo, ko da je oglavu, požurio do radnje gdje je još jučer našao najljepše crne hruštove do tada. Znao je da mu se opet valja prepirati oko plaćanja iako je kroz godine sasvim svikao na, odveć svoje, bosanske adete. Priredio(la): S.M. |