TUZLARIJE - KULTURANihad Buljugić Fudbal, muzika, crtanje - moje tri najveće strasti S obzirom da su me učitelji tokom prve dvije godine školovanja u Osnovnoj školi Pazar „posuđivali“ i drugim razredima kako bih im crtao na tabli, u školi sam uvijek ostajao duže tako da je moja majka morala dolaziti po mene, na šaljiv način započeo je svoju priču Nihad Buljugić.  Ovaj poznati karikaturista rođen je prije 63 godine u Tuzli u ulici Podjanuša u Džindić mahali. Odrastajući pored stadiona Jedinstvo, samo djetinjstvo mu je bilo vezano za fudbal. Učestvovao je u Radničkim sportskim igrama te je važio za jednog od najboljih fudbalera o čijim se bravurama i dan-danas priča u našem gradu. Svom talentu za crtanje najviše ima zahvaliti starijem bratu Suadu koji je takođe volio crtati. U trećem razredu Buljugić se upisuje u Višu gimnaziju koja se nalazila kod sadašnje Muzičke škole gdje mu likovnu umjetnost predaje pokojni Dragiša Trifković. On je primijetio talentiranog dječačića kojeg je angažovao za poduku iz crtanja i nakon nastave.  Dobro se sjećam jednog časa kada nam je učitelj donio figuru lavice koju smo morali nacrtati iz različite perspektive, odnosno svaki ju je učenik morao vidjeti iz svog ugla. Ja sam dobio najteži dio – crtanje anfasa – međutim, ispostavilo se da je moj crtež bio najbolji, prisjeća se Buljugić. Nakon osnovne škole, upisuje srednju građevinsku školu gdje je, osim crtanja portreta kako svojih kolega tako i profesora koji su se nerijetko ljutili zbog svog lika u bloku, veliku strast otkrio i u muzici. Bubnjeve je počeo svirati sasvim slučajno kad je na jednoj zabavi morao zamijeniti svog školskog kolegu Mirsada Kapidžića. Profesor Trifković je u tom periodu insistirao da Nihad upiše Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu što on nije prihvatio jer se nije želio odvajati od porodice. Po završetku srednje škole, na red dolazi i odsluženje vojnog roka od godinu dana u Banja Luci i Sarajevu. Kad sam se vratio s jednog dopusta, redakcija vojničkog lista me bez mog znanja angažovala za crtanje karikatura i, šta sam mogao, morao sam pristati. U vojsci sam takođe bio i član vojnog orkestra kao i član fudbalskog tima, priča ovaj karikaturista. Kad se vratio iz vojske uspio se zaposliti u tadašnjem gigantu Proizvodno-trgovinskom kombinatu Tuzla na poslovima građevinskog tehničara. Za vrijeme rada u PTK-a upoznao je rahmetli Muhameda Mašića, urednika i novinara PTK lista koji mu nudi posao karikaturiste. Nihad počinje ozbiljno da se bavi karikaturom i svoje radove objavljuje u tešanjskom humorističkom listu „Bockalo“ u kojem je dobio i nagradu za karikaturu „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“. Svoje radove je objavljivao i u beogradskom listu „Jež“, te na festivalu karikature u Bugarskoj. Uporedo sa ovim listom, sarađivao je i sa listom „Sodaso“, te „Frontom slobode“.  Osim karikatura, sa Brankom Živčićem, piscem aforizama, izrađivao je tematski strip „Haso i Vaso“ za list „Front Slobode“. Nakon prestanka saradnje sa Živčićem, nastavio je sa stripom „Mujo“. Zajedno sa bratom Suadom izdao je dvije knjige karikatura "Dva puta pedeset“ i „Bosna se ne da“ te ilustrovanu monografiju „Tuzla, sjećanje na bisere stare gradske jezgre“. Prva knjiga je dobila naziv po 50 karikatura koje su braća Buljugić izabrali uz pomoć recenzenta Hasana Fazlića te članova selekcione komisije i uredništva knjige. Mahom su to bili radovi bez riječi koji su uglavnom razgovijetno i kritički kazivali o tadašnjim ljudskim naravima, ponašanjima, interesima, egoizmu, megalomaniji, željama, nemogućnostima... Druga knjiga „Bosna se ne da“ bila je naš svojevrstan otpor prema dešavanjima, odnosno naše oružje u borbi protiv agresora u kojoj smo objavili karikature na temu ratnih dešavanja u državi. Promocija knjige, održana krajem maja 1993. godine, u Kristalnoj je dvorani Hotela Tuzla okupila veliki broj ljudi koji su, uprkos svemu što se dešavalo oko nas, ipak došli na promociju. Svoju podršku knjizi dali su tadašnji gradonačelnik Selim Bešlagić, kao i Salko Bukvarević ispred tadašnje Teritorijalne odbrane. Tokom rata ovaj svestrani umjetnik počinje crtati objekte koji su postojali u Tuzli za vrijeme turskog i austrougarskog perioda i objekte koji i danas egzistiraju u našem gradu. Ideja za izradu i izdavanje ilustrovane monografije „Tuzla, sjećanje na bisere stare gradske jezgre“, autorima Suadu i Nihadu Buljugiću nametnuta je od strane prijatelja i sugrađana, inače zaljubljenika u svoj grad.  U monografiji je prezentirano 48 crteža značajnijih, javnih, poslovnih, stambenih te objekata gradske infrastrukture koji na određen način ilustriraju graditeljsku vrijednost Tuzle od početka 16. do kraja 20. stoljeća. U njoj su većim dijelom zastupljeni „izgubljeni“ objekti, ulice, mahale i sokaci, ali i oni koji su odoljeli prisilnim urbanim promjenama kao posljedica tuzlanskog fenomena slijeganja tla, izazvanog dugogodišnjom eksploatacijom soli. Nažalost, Buljugić se danas malo bavi crtanjem, dok se iz zdravstvenih razloga odavno prestao baviti muzikom i fudbalom. Međutim, povrh svega, nije izgubio dobar smisao za humor.
A.B. |