TUZLARIJE - KULTURA 29.03.2011.
Godišnjica uz najgledanije predstave
62. godine rada Narodnog pozorišta Tuzla
Narodno pozorište Tuzla obilježava 62 godine rada. Tim povodom će biti izvedene dvije najgledanije predstave "Malograđanska svadba" u utorak(29.03.) i "Iza kulusa" u srijedu (30.03.).
Utorak, 29. mart 2011. godine u 19, 30 sati
Bertold Breht
„Malograđanska svadba”
Režija: Jovica Pavić
Igraju: Milenko Iliktarević, Remira Osmanović, Meliha Fakić, Nermin Omić, Elvira Aljukić, Midhat Kušljugić, Armin Ćatić, Besim Tufekčić, Enver Hasić, Elvis Jahić, Adnan Omerović, Siniša Udovičić.
Srijeda, 30.mart 2011. godine u 19, 30 sati
Majkl Frejn
“Iza kulisa”
Režija: Jovica Pavić
Igraju: Armin Ćatić, Nikolina Baškarad, Enver Hasić, Elvira Aljukić, Nenad Tomić, Ivana Perkunić, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević i Midhat Kušljugić.
62. godine rada Narodnog pozorišta Tuzla
(30. mart 1949. – 30. mart 2011.)
Narodno pozorište Tuzla, kao sljedbenik stogodišnje pozorišne tradicije u Bosni i Hercegovini, nastalo je na temeljima živog pozorišnog amaterizma i brojnih gostovanja putujućih pozorišta u Tuzli. Prije nego što je osnovano Narodno pozorište, pozorišna umjetnost za Tuzlu nije bila nepoznata. Čak i prije Crnogorčevićevog Prvog bosanskohercegovačkog narodnog pozorišta iz 1898, koje se nakon osam mjeseci ugasilo, Tuzla je imala doticaja sa pozorišnom umjetnošću; još 1894. kada je Donjotuzlansko srpsko pjevačko društvo priredilo prvu amatersku predstavu; ili još prije, kada su pred izdisaje Turske Carevine ovdje gostovala prva putujuća pozorišta. U nekim periodima, kao što je vrijeme između dva svjetska rata, može se govoriti o snažnijem razmahu amaterskog pozorišnog života u Tuzli, kome je nedostajala nijansa entuzijazma lokalnih vlasti da se zatomi pozorišni profesionalizam. Samo primjer Šokolskog pozorišta koje je brojalo 60 amatera, entuzijasta (među kojima je i Meša Selimović), u okviru kojeg je djelovala i lutkarska scena, dovoljan je ilustrativ pozorišnog života u gradu. Pored Sokolskog pozorišta, u periodu do drugog svjetskog rata, djelovalo je još desetak diletantskih sekcija raznih nacionalnih i radničkih kulturno-prosvjetnih društava.
Veza između pozorišnog života Tuzle do drugog svjetskog rata i poslije nije samo bitna da bismo naveli da je Tuzla imala aktivan pozorišni život i prije osnivanja Narodnog pozorišta Tuzla, već i da bismo uspostavili vezu između tog plodnog kulturnog miljea i inicijative za osnivanjem institucije Narodnog pozorišta Tuzla. Činjenica da se u prvom profesionalnom ansamblu našao jedan broj istaknutih pozorišnih amatera, i da je repertoar prvih godina dobrim dijelom popunjavan djelima već igranim na amaterskim scenama, takođe kazuje da je Narodno pozorište Tuzla osnivano i na bazi amaterskog tuzlanskog pozoriš nog iskustva, i kreativnih potencijala.
Od tada, pa u narednih pet decenija, pozorišni život Tuzle traje u kontinuitetu, i utemeljen je, kao i svaki bitak, na svojim počecima, kulturološkim, ali i političkim influencama, i nastojanjima da se bude savremenikom užeg i šireg kulturnog okruženja.
Narodno pozorište Tuzla je imalo sreću da se ambicije njegovih osnivača, Radoslava Zoranovića i Ahmeda Muradbegović a, a nešto kasnije i Kalmana Mesarića - ne zadovolje formalnim održavanjem Pozorišta u životu. Zoranović, prvi upravnik Narodnog pozorišta (1949-1970), potvrđen kao neprevaziđeni pozorišni organizator, imao je umijeća da u vremenima kada se i pozorišna umjetnost koristila kao agitpropovsko sredstvo - ostvari mogućnosti savremenih viđenja pozorišta; Muradbegović, pozorišni čovjek sa bogatim predratnim iskustvom, zatečen u Tuzli zbog odveć poznatih političkih problema, bio je spiritus movens repertoarske i umjetničke koncepcije; kasnije, Kalman Mesarić, dramatičar i reditelj, jedan od pokretača Časopisa “Pozorište”, i njegov prvi urednik, čiji je nesumnjiv doprinos u izrastanju Narodnog pozorišta Tuzla.
Ovaj izuzetni stvaralačko-marketinški trio uspio je da Narodnom pozorištu Tuzla već prvih godina priskrbi epitet ozbiljne, zahtijevne i kvalitetne pozorišne kuće, što se, sudeći po mnogim pokazateljima (gostovanja ili stalni angažmani istaknutih glumaca i reditelja) - znalo cijeniti na teatarskom prostoru bivše Jugoslavije.
Potonje pozorišne uprave, od Zorana Jovanovića i Zvonka Petrovića, preko Mustafe Hadžialića (1975-1988), pa do trija Tabučić-Alispahić-Kerošević, imale su nezavidnu obavezu da sačuvaju visok i višeznačan dignitet pozorišnog života, organizacije i rada, kakav su još u prvim godinama utemeljili Zoranović, Muradbegović i Mesarić.
Pola stoljeća rada Narodnog pozorišta Tuzla obavezujući je povod da se zaokruži to pozorišno i kulturološko vrijeme. Obilje pozorišnih događaja zavređuje revalorizaciju i na kraju svake decenije, i po svome kvanutumu, a mnogo više po svome značenju za kulturni i historijski prostor. Nažalost, kod nas nije običaj da se vremenski bliskim pojavama daje arhivski, a još rjeđe historiografski i kulturološki značaj. I Narodno pozorište Tuzla, kao i mnoge druge institucije značajne za našu kulturnu povijest, imalo je usud da se najvećem dijelu dokumenata, što zbog nemara, što zbog nečeg drugog - izgubi trag.
|
S.M.
|
