TUZLARIJE - KULTURAAndré Wilms, glavni glumac filma „Le Havre“ Sarajevo je raj za pušače i filmske umjetnike Ovogodišnji Sarajevo Film Festival otvorio je film „Le Havre“ kultnog finskog reditelja Akija Kaurismakija. Poznavaoci filmskih prilika, ali i rada ovog umjetnika koji je zaslužan za gotovo petinu finske filmske industrije, nisu se iznenadili uspjehom ovog filma koji je bajkovito viđenje ljudskih sudbina današnjice. O tome kako je bilo raditi sa Kaurismakijem i šta je to tako magično u njegovom radu te zašto je odlučio postati glumac razgovarali smo sa Andréom Wilmsom, glavnim glumcem filma „Le havre“.  Prvi puta ste u BiH, u Sarajevu. Kako vam se čini naša zemlja? Ovde je bio rat i toga moramo biti svjesni no kada sam došao u Sarajevo osjetio sam onu pozitivnu energiju koja u Francuskoj lagano isčezava. Ljudi su opušteni, vedri i nasmijani što je prekrasno. Još kada sam spoznao da se može zapaliti cigareta gdje god želite, mojoj sreći nije bilo kraja! Ovde se vidi dobra energija u ljudima, a za nju je svakako zaslužan i SFF koji okuplja vrhunska imena u svijetu filma. Ovde ste promovisali film „Le Havre“ koji je publika izvrsno primila. Kako biste vi opisali taj film? To nije film za svakoga, niti je predviđen da puni kino dvorane kao Holliwoodski film. Ovo je priča koju krase prepoznatljive Kaurismakijeve boje, produženi kadrovispecifičan humor i likovi kod kojih se jasno razaznaje jesu li pozitivci ili negativni momci. Rad na ovom filmu je vaša četvrta saradnja sa Akijem Kaurismakijem. Kako je raditi sa tako poznatim rediteljem? Sa njim je zadovoljstvo raditi jer on jasno da do znanja šta od vas kao glumca očekuje. Obično se misli da on mnogo govori, objašnjava, no to je daleko od istine. Trebate shvatiti jednu stvar: on vas plaća da glumite, da sebe stavite u ulogu lika i vaše je da ponudite ono što se od vas kao glumca zahtjeva. Kada to shvatite onda je rad sa Kaurismakijem vrlo jednostavan jer on je čovjek koji satima može da ne progovori nijednu jedinu riječ, a da vam istovremeno kaže sve što od vas očekuje. Iza sebe imate bogato glumačko iskustvo, snimili ste više od pedeset filmova u Francuskoj, Njemačkoj i Finskoj, no vrlo je interesantno da ne cijenite pretjerano glumu. Živimo u vremenu kada svako može biti glumac. Danas se glumom bave manekeni, političari, pjevači, jednom riječju svi i tu se gubi čar glume. No nije gluma takva od skora. Sjećam se da sam gledao film Lesi i pitao se zašto glumci govore da je to težak posao ako se njime može baviti i pas. Tada sam shvatio da i ja želim biti glumac, samo puno bolji od Lesija.  Razne su tehnike koje glumci koriste na setu, a Kaurismaki je vama povjerio neke od uloga zato što je smatrao da imate tužne oči. Koliko je glumcu sa tužnim očima lako ili teško biti tužan u momentu kada se to od njega traži? U Svakom slučaju nije lako. Neko se prisjeti bake na samrti, neko više voli da ga se udari u bubreg zarad dvije-tri suze na ekranu, a neki se glumci previše unose u uloge pa to rezultira kontra efektom. Izraz Putinova lica je hladan, a ubitačan i njemu ne treba mač ili pištolj da biste bili svjesni na šta je sve spreman. To uvijek ističem mladim kolegama. No trebamo biti svjesni da danas na glumu utiče i razvoj tehnike koja i od osrednjeg glumca pravi glumčinu. U prevelikom izboru glumaca i režisera u svijetu, ja vidim tek desetak najboljih u svom poslu. B. K. |