TUZLARIJE - KULTURAIntervju: Rade Šerbedžija Sa Ines na usnama već 39 godina! Najuspješniji glumac sa ovih prostora u Hollywoodu svakako je Rade Šerbedžija. Iako sam ističe da mu nikada nije bila želja biti dio tog filmskog blještavila, ne može mu se osporiti uspjeh koji tamo ima. Reputaciju uspješnog glumca, još uspješnijeg domaćina čija je jagnjetina sa ražnja specijalitet za nepca brojnih glumaca hollywoodske A liste, rado je zamjenio za nešto laganiji tempo koji ima u Rijeci gdje trenutno živi. Zašto je Ines u njegovom izvođenju zvuči nenadmašno i nakon toliko godina, je li mu dosadilo glumiti tipove sumnjivog morala sa istočnjačkim akcentom te zašto je život u Los Angelesu zamjenio Rijekom pročitajte u nastavku intervjua sa Radetom Šerbedžijom.  Iako je koncert bio najavljen za 9. septembar tuzlanska publika će tek večeras imati priliku da se druži sa Radetom Šerbedžijom. Rijetki su momenti kada zaboravim na zakazane obaveze, ali se ovaj puta desilo upravo to. U Italiji sam tog datuma imao zakazanu promociju svoje knjige „Do posljednjeg daha“ i jednostavno sam se doveo u situaciju da sam trebao biti na dva mjesta u isto vrijeme, što je, priznaćete, nemoguće. Drago mi je da smo uspjeli pomjeriti koncert za dva dana, jer bih se u suprotnom osjećao jako loše. Hvala publici na razumjevanju. Jako sam sretan što sam opet u ovom gradu u kome sam boravio nekoliko puta: prije rata sam igrao predstavu „Majka hrabrost“, a 1998. godine sam bio gost Kemalu Montenu na njegovom koncertu.  Pomisliti na Radeta Šerbedžiju, a ne pomisliti na Ines iz pjesme „Ne daj se Ines“ koja je napisana davne 1972. godine gotovo je nemoguće? Jeste li se zasitili te famozne Ines koja danas ima 39 godina? Nevjerovatna je činjenica kako je ta Ines postala mega popularna. Riječ je o božanstvenoj pjesmi koju je napisao Arsen Dedić i koja ima krasnu muziku. Osim toga, popularnosti je doprinjela i činjenica da je publika osjetila prijateljstvo koje je i tada, a i danas prisutno između Arsena i mene. Jednostavno, publika voli osjetiti te emocije. Drugi opet kažu da sam pjesmu snimio u vrijeme svoje najveće popularnosti pa je poezija u toj pjesmi postala dobitna kombinacija. Ines sam često recitovao, ali malo ko će danas primjetiti da sam šuškao na snimci te pjesme iz 70-tih godina. Imao sam operaciju zuba, dobro se toga sjećam, ali, eto, pjesmi to nije umanjilo kvalitet. Čudno je to kako generacije koje tada nisu ni bile rođene vole tu pjesmu. Moja kćerka ima 14 godina i ona sa prijateljicama često „otkači“ na Ines što je vrlo zanimljivo. Pjesmu sam snimio ponovo, čisto da ispravim ono prvobitno šuškanje i publici pružim novi ugođaj.  Trenutno živite u Rijeci. Zbog čega ste se vratili iz Amerike? Je li u pitanju zasićenje ili nostalgija za rodnim krajem? Prvobitno je planirano da se tamo zadržim dvije godine, ali to se odužilo. U Hrvatsku sam se vratio planski, najprije zbog djece. Phillip Noyce, režiser filma Svetac u kome sam glumio, davno mi je rekao da nema ništa gore nego odgajati djecu u Los Angelesu i ja sam to brzo uvidjeo. Tamo je droga vrlo rasprostranjena i želio sam djecu maknuti od toga. Uz to, primjetio sam da moje kćerke sve slabije govore hrvatski jezik, a nisam želio da ga zaborave. Bez obzira što se u našoj kući govori taj jezik, nemoguće je očekivati da ga djeca ne zaborave i da tokom raspusta nadoknade propušteno. Njihova sreća zbog ove odluke zaista mi je pokazala ispravnost povratka u Hrvatsku. U Rijeci se na Sveučilištu pokreće postdiplomski studij glume, medija i kulture na kome ću biti profesor, a osim toga tu je i nostalgija za mojom zemljom. To je onaj osjećaj kada idete ulicom sa osmijehom na licu, lijepo vam je, a ne možete opisati zašto. Jednostavno ste sretni, a lijepo je biti i okružen Jadranskim morem. Da je odluka o povratku u Hrvatsku bila ispravna pokazuju i brojni angažmani u Evropi koje bi teško mogao realizovati iz Amerike. Glumci sa naših prostora koji odu u inostranstvo graditi karijeru žale se da im se zbog akcenta nude samo uloge ruskih negativaca, najviše zbog akcenta. Nije li to stereotipno za Hollywood? Mislim da nije. Strani sam glumac i to je tako, a oni ako trebaju stranca u velikom filmu naravno da će potražiti onog koji nije sa američkog govornog područja. Igrao sam dosta likova sa ovih područja, ne samo Rusa, ali to je neminovnost. Ipak, puno je onih koji su mi davali uloge Amerikanaca, poput one u filmu „Oči širom zatvorene“, bez obzira na način govora. Amerika je danas naseljena brojnim ljudima čiji se izgovor razlikuje od izvornog književnog engleskog jezika.  Imate li ambicija okušati se u režiserskim vodama? Da. Upravo pripremam svoj film „Liberation of Skopje“ (Osllobodjenje Skopja). U pitanju je drama Dušana Jovanovića koja je imala izuzetno uspješna izvođenja u mnogim gradovima ex Jugoslavije i svijeta. Stranci vole tu priču i meni se svidjela njihova reakcija, te sam odlučio da je pretočim u film. Okušali ste se i kao pisac. Možemo li uskoro očekivati novo djelo? „Green card“ (Zelena karta) naziv je započete, a nikad dovršene knjige u kojoj opisujem teškoće, nesporazume i zanimljive situacije koje sam zajedno sa svojom porodicom proživio u Americi. Do sada je napisano nekih 150 vrlo kvalitetnih stranica, a sad u priču moram uvesti neke drage ljude koji su otišli sa ovog svijeta i one sa kojima sam se u međuvremenu sprijateljio, poput Angeline Jolie i Charlize Theron. Inače, u Hollywoodu je rijetkost da se glumci druže. Oni za to jednostavno nemaju vremena, a ja sam se sa nekim ljudima uspio kvalitetno sprijateljiti. Voljeli su moju famoznu jagnjetinu koju sam na ražnju pekao u dvorištu. U tome su uživali mnogi, a naročito Charlize Theron, koja onako mršava, pojede dvije porcije, a vi ostanete u čudu kako joj je to pošlo za rukom. Među prvima ste se pobunili zbog napada na Sarajevo u momentu kada to mnogi nisu činili. O tome ste govorili i u filmu „Plavi orkestar“ Pjera Žalice. Da li na to danas gledate kao na hrabrost ili ludost? Sigurno bih napravio isto! To je bila velika nesreća jednog naroda i nikada neću zaboraviti kada su ljudi iz Tuzle autobusima došli u Sarajevo da podrže antiratni protest. Ljudi su se bojali rata i to je razumljivo. Danas samo želim pomoći ljudima da izgrade novi život u kome će pamtiti strahote, ali neopterećeno krenuti dalje. B. Kaletović |