TUZLARIJE - KULTURAPiše: Vojislav VUJANOVIĆ ˝Prokleta avlija˝ na sceni Obilježavanje pola stoljeća od trenutka kada je u švedskoj akademiji saopćeno da je jugoslavenski pisac Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu bilo je vrlo podsticajno za neke dramske umjetnike da, u narativnoj armaturi Andrićevog proznog sloga, pronađu dovoljno dramske energije od koje bi se mogao izmodelirati scenski govor. Jedan od njih je reditelj Nebojša Bradić, koji je kod nas poznat po njegovim inscenacijama djela Meše Selimovića. On se odlučio da na scenu prevede Andrićevu Prokletu avliju. I ne samo to. On je uspio da, u toj realizaciji, okupi tri teatarske kuće iz tri države – Narodno pozorište iz Užica, Kazalište «Virovitica» iz Virovitice i Teatar Kabare iz Tuzle. Iz ta tri teatra kompletiran je ansambl koji je zdušno prihvatio ovakvu suradnju i, nadahnuti Andrićevom prozom, ostvario djelo koje je, u vrlo kratkom vremenu, obišlo nekoliko scena u regionu i svuda ostavilo prijatan dojam.
Iskustvo i odvažnost su osnovne karakteristike stvaralačkog postupka Nebojše Bradića koji se u predstavi pojavljuje u trostrukom angažmanu – kao reditelj, scenograf i autor dramatizacije. Ovaj treći angažman je, zapravo, onaj kamen temeljac na kojem je zasnovana cjelokupna arhitektura ove predstave. Kao autor dramatizacije, on nije krenuo od predvidljivog postupka: da se rastvori narativna faktura Andrićeve rečenice da bi se iz nje oslobodile one energije koje bi se dale modelirati u scenski prozor, on je krenuo suprotnim pravcem – da sam narativ preobliči u sredstvo svoga scenskog iskaza, i u scenu uvede onaj pripovijedni slog kojim se Andrić služio u svome stvaralačkom postupku. To mu je omogućilo da u glavnog junaka svoje postavke transponira Prokletu avliju, da načini svojevrsni oblik epskog teatra u kojem se tema ne bi rastvarala u sukcesiju prizora nego bi se ona prelijevala iz jednog u drugo sopstveno stanje. Na ovakav način naracija postaje funkcija scenskih prizora, Prokleta avlija postaje narator predstavljajući samu sebe kao uporište iz koga scena izranja kao njeno unutarnje biće, dato u punom plasticitetu, ali i otvarajući svoje bitne kontekstualne relacije u kojima Prokleta avlija postaje i simbolom ili metaforom jednog svijeta u kojem vladaju zakoni koji uređuju svijet čovjekovog usuda u kome se neki impulsi uzdižu do tragičkog. Sve su to postupci Andrićevog pripovijednog sklopa koji sada počinju živjeti u svojim prenesenim značenjima, značenjima gdje se pojedinačno kondenzira u istinu univerzalnog u kojem je čovjek u vlasti sila izvan njega. To je, upravo, ona moć govora ove predstave koja se predstavlja u, naoko, prirodnom stanju, a, istovremeno, gledatelj osjeća da se njegov duh ispunjava nečim blagotvornim, onim što i zovemo – umjetnošću. Predstava se razvija pred gledalištem, metež avlije se, u svakom novom trenutku promeće u drugačiju morfološku konstelaciju, nemir nije sila koja dolazi sa strane, već se rađa upravo iz te novooformljene konstelacije koja će se, već u sljedećem trenutku, preoblikovati u drugačiji raspored istih elemenata. To prometanje istih elemenata u drugačija stanja i pokazuje izlišnost bilo kakvih pregnuća. Likovi su samo monade koje gube svoj individualitet koji će, u jednom trenutku, izgubiti i sopstveno obličje koje će, sada reditelj, Nebojša Bradić preobraziti u metaforu ispraznosti, odsustva bilo kakvih unutarnjih poticaja da se posvjedoči u svome sopstvu. Metafora je, možda, i prejaka iskačući iz ravni uspostavljenog stanja i izazivajući tjeskobu i neku vrstu šoka. Jedini aktivistički princip ovako uspostavljenog svijeta i njegov spiritus movens, jeste Karađoz. I to je, možda, one presudna tačka u izgradnji značenjskih stratuma ove predstave. Ali, bez sumnje, do tih unutarnjih značenjskih gradiranja, do obilkovanja tih stratuma, reditelj Nebojša Bradić ne bi dospio, ili ne bi dospio do one scenske plastičnosti i do one misaone izgradiranosti, da nije imao, u ansamblu, jednog aktera, jednog glumca koji je bio u stanju upiti u sebe sve misaone intencije reditelja, prerasditi ih u svojoj stvaralačkoj ropotarnici, prevesti ih u scensko biće čijim je rezonatorom postao i čiju je energiju bio u stanju prevesti u svoj pokret, u svoju gestu, u svoj glasovni supstrat, ujeduniti ih i predati ih u svome čistom ekstraktu. Taj glumac je – Vlado Kerošević. Poznaju se ova dva umjetnika dobro. Vezani su dubokim vezama prijateljstva, vezama koje dokazuju unutarnju i emotivnu i intelektualnu bliskost. Reditelj Nebojša Bradić zna šta sve može zahtijevati od Vlade Keroševića, Vlado Kerošević zna one unutarnje vrutke iz kojih se rađa Bradićeva misao i onaj intuitivni poticaj kojemu Kerošević, u svojoj stvaralačkoj vrućici, zna pronaći materijalne datosti kojom se može postići njeno realno obličje. Oni žive u nekoj relaciji spojenih posuda i sve ono što se porodi u duhu i duši reditelja Bradića, prelije se direktno u duh i dušu Vlade Keroševića. Sve ono što se kod Nebojše Bradića pojavi kao duhovni kondenzat, kod Vlade Keroševića se preobražava u aktivistički princip, koji dobiva svoj vid u razuđenoj energiji Keroševićevih pokreta, gesta i grimasa, i u njegovom glasovnom aparatu sa čudesno izgradiranom akcenatskom sustavu, u svakom govornom pasažu u kojem se intonacija javlja ne samo u vidu emotivnih valera već i u apostrofiranju one značenjske akcenatske cjeline.  Iako smo do sada trvdili da je Nebojša Bradić, gotovo dosledno, očuvavao narativno ustrojstvo Andrićevog stvaralačkog agona, ovdje moramo, ipak, ustanoviti, neka unutarnja pomjeranja. Karađoz, u arhitektonskom oblikovanju Vlade Keroševića, izdiže se daleko iznad ravni u kojoj se očituju svi drugi elementi ove scenske storije. On promiče prostorom i svaki njegov pokret, i svaka njegova gesta, uspostavlja neku novu konstelaciju odnosa, unosi novu dinamičku komponentu u jednom apsurdističkom postavu svijeta, kretanju u krugu iz koga nema izlaza, a kada dospije u neku posebnu značenjsku tačku, sve poprima novi intenzitet u unutarnjim naponima, kao prijetnja, kao hudo iščekivanje. On razvija scenski govor svim svojim bićem i ništa ne prepušta onome što nazivamo «praznim hodom svijesti», ustobočenjem svoje stature on signira strah i prijetnju, njegov govor u svojoj ukupnosti uspostavlja novu zvukovnu relaciju predstave, čvorovi njegovih kretnji oznakovljuju novu sferu odnosa i novo psiholočko stanje. Ali ono što izdiže iznad svih ovih elemenata kojima je Vlado Kerošević gradio svoga Karađosa, jeste spontanitet kojim sve to Kerošević izvodi. Njegov Karađoz, ma kakav zanačeski odnos nosio u sebi, imao je izrazite karakteristike živog lika koji nije doživljavao nikakve literarne ili scenske stilizacije, njegov korak je korak živa čovjeka, kojega lako prepoznajemo u svojoj zbilji. I upravo taj spontanitet davao je scensku čvrstinu, izražajnu puninu, i simboličku izoštrenost kojom se predstava izdizala iznad onog ilustrativnog. Ali se u ovoj značenjskoj ravni ne iscrpljuje ova predstava. Oblikovnost Keroševićeve igre, samom silinom uspostavljenih međuodnosa, izoštrila je jednu od nabitnijih misli ove predstave: odnos sile i uma. To je Andrićeva misao prenesena u scensku zbiljnost. Sila je neprikosnovena, umu je jedino ostalo da se povlači, da se zbija u nekim zakutcima svijeta. Reditelj Bradić je potisnuo Ćamila/Džema iz prostora igre. I Andrić ga je potiskivao, ali je, prije toga, u dovoljnoj mjeri izoštrio njegov profil. Bradić ga je ostavio u čistom supstratu umnosti isključujući ga, gotovo do kraja, iz razvoja scene, sveo ga na znak energije uma, čineći ga samo povremenim Karađozovim opservacijama na njegovo moguće prisustvo. Čak je i odnos Ćamila i fra Petra sveo na trenutačni odbljesak njegove moguće opstojnosti. Da je postavljeno drugačije, stvari bi poprimile sasvim drugačije obrise, čak, priča bi skliznula i do ravni sentimentalizma. Umnost, kao duhovna komponenta svijeta, svedena je na puku svoju prividnost. Odnos sile i umnosti izoštrena je do granice apsurdnosti! Ćamila je tumačio Petar Benčina (u alternaciji je bio Emir Krivalić). Već iz prethodno rečenog dovoljno je vidljivo o delikatnosti tumačenja ovog lika. Pa ipak, svojom izgrađenom dikcijom, svojim načinom formulacija rečenica koje je uspijevao izreći u krugu scenskog prostora, gledalištu je uspio dobaciti ono što i jeste bitno u biću njegova lika – tragički usud na koji je čovjek osuđen kada se posveti nečemu u čemu se manifestira čovjekov duh. Svijet u svojoj uskogrudosti ne prihvata ništa što pokušava da se oslobodi uskogrudih beočuga čovjeka «siromašna duhom», koji neće da «hodi svijetom sitnim koracima» i želi da oformi oko sebe svoju autonomiju, svoju nedodirljivost i bez ikakve težnje da okljaštri, u bilo kom vidu, životni prostor drugoga. Takvo izdvajanje puk ne dozvoljava, i, budući da se ne zna služiti drugim sredstvima, počinje se koristiti surevnjivošću, potkazivanjem, pripisivanjem različitih gadosti i, na kraju, primjenjujući silu i fizičko uništenje. Andrićeva misao je dobila svoje puno scensko ovaploćenje.  Težnja da glavnim junakom učini upravo Prokletu avliju, Nebojša Bradić je nastojao da izoštri ostale aktere predstave samo do mjere u kojoj se oličavao metaforički karakter Proklete avlije. Tako je i fra Petar, u interpretaciji Mije Pavelka, sveden na fizičke datosti, na njegovo spoljašnje deskribiranje. Možda je ovaj lik u određenoj mjeri, siromašniji od onog lika koji živi u Andrićevoj prozi. To bi se moglo reći i za lik Haima kojega je tumačio Draško Zidar. Istina, Zidar ga je pokušao individualizirati igrom očiju da bi naglasio njegovu podozrivost prema čovjeku, videći u svakom od njih potkazivača i neprijatelja, spremnog na zlo. Jedino je naglašenija bila igra Irfana Kasumovića kao Muzafera od čijih se životnih situacija gradila zaošijana linija kretanja, ali bez nalaženja izlaza i spasa iz kruga jednog apsurdnog svijeta. U podjeli se našlo još nekoliko glumaca koji su pridonosili izgradnji značenjskog reljefa Proklete avlije. Tu su Dražen Pavlović kaoNevini, Antun Vrbenski kao Kirkor, Mladen Kovačić kao Zaim, Igor Golub kao Atleta, Dušan Radojičić kao Softa i Elmir Krivalić kao Zatvorenik. Svi su oni oblikovali grupne scene i stvarali značenjski sloj meteža i ljudske obesmišljenosti u jednom svijetu u kojem vlada princip zla i presije. Rekli smo na početku da je ansambl sastavljen iz oblasti sa različitim jezičkim iskustvom, ali je, radom Vlade Keroševića na jezičkom usaglašavanju, stvorena atmosfera krajnje jezičke uravnoteženosti i da je ekavski govor Andrićeva djela melodijski vrlo mekano izgovaran i od strane glumaca sa ekavskog područja, ali i sa ijekavskog jezičkog iskustva u koju je, vrlo suptilno, ugrađena melodika slavonsko – podravskog područja. Da li će se ova saživljenost tri teatra iz prostora različitih jezičkih iskustava nastaviti dalje, ne znamo, ali konstairati moramo da je predstavom Prokleta avlija, zasnovanoj na ovom veličanstvenom proznom djelu Ive Andrića, stečeno jedno neprocjenjivo iskustvo premoštavanja svih barijera koje samo čovjekov duh može svladavati ne prihvatajući intencije onih koji bi postavljali barijere gdje god je to moguće. Umjetnost, kao produkt duha, lomi, bez ikakvih zazora, sve Berlinske zidove svijeta. Kao što to čini i ukupno Andrićevo djelo na svim meridijanim svijeta, kamo je dospjelo! Sarajevo, 15. 10. 2011. |
