TUZLARIJE - KULTURANajava premijernog izvođenja predstave ˝Snovi˝ ˝Snovi˝ nisu za zabavu i opuštanje U povodu premijernog izvođenja predstave “Snovi” po motivima "Hamlet mašina" Heinera Mullera, a u režiji Damira Altumbabića, danas je u prostorijama Teatra Kabare Tuzla održana press konferencija.  U predstavi igra mladi glumac Matej Baškarad, koji kaže da je zadovoljan urađenim s obzirom da nije jadnostavno na sceni biti sam. Damir Altumbabić se već uspješno bavio Mullerom i smatra da je u pitanju predstava u kojoj svaki gledalac ima priliku da je doživi na svoj način. S obzirom da je rađena fragmentalno, odnosno u pitanju su dijelovi snova koji nisu povezani i nemaju logičan slijed, svako je doživljava na drugačiji način. Ovo nije predstava koja će se dopasti onima koji očekuju zabavu i opuštanje. Predstavi je bliža surova stvarnost koju potcrtava i muzika koju su radili Lejla i Dražen Mulaosmanović, inače sestra i brat s kojima je Altumbabić već ranije uspješno sarađivao. Predstava će biti premijerno izvedena u četvrtak (27.10.), a u petak (28.10.) je predviđeno reprizno izvođenje sa početkom u 19:30 sati u Teatru Kabare Tuzla. O samoj predstavi režiser Damir Altumbabić je napisao: Snovi su predstava rađena po tekstu Hamlet mašina njemačkog dramatičara Heiner Mullera. U samom istraživanju i ovaj put sam se zainteresovao za glumačke resurse, i mogućnosti glumačke akcije na sceni. Tekst mi je poslužio samo kao povod za rad, s obzirom, da sam uradio evidentnu adaptaciju teksta koji govori o vemenu u kojem živimo sada i ovdje. Pored Mullerovog teksta korišteni su još i dio pjesme Alena Ginsberga „Prema kome biti dobar“ te dio teksta iz „Dnevnika 1991-1993.“od Čarlsa Bukovskog. Mullerov tekst „Mašina Hamlet“ nastao je u vremenu prije pada Berlinskog zida i kao takav imao je jasne konotativne veze sa tim vremenom i tim prostorom istočne Njemačke, ovaj naš tekst, adaptiran i promijenjen ima veze sa našim, današnjim vremenom i prostorom u kojem ze nalazi cjelokupno zapadno društvo, ali i istočno, u kome se nalazi cijeli svijet. U redateljskom radu, nisam htio da pravimo političku predstavu iako je taj segment političkog neizbježan, on je prisutan u samom tekstu, a samim tim se otkriva i u kontekstu i glumačkoj igri. Moj cilj je bio da stvorimo predstavu koja će da govori i o našem pozivu, o onoj drugoj strani svjesnog, podsvjesnom i nadvjesnom, o snovima koji često postaju stvarnost, snovima koje glumci često koriste kao inspiraciju za novu kreaciju. No postavlja se pitanje šta je to uopšte glumačka kreacija?!! Je li to samo zabava za one ljude koji teatar doživljavaju kao prostor samoprezentovanja, kao prostor odmora i zabave, prostor zaborava. To za mene teatar nije. Ne možemo izbaciti zabavu iz tetatra, niti trebamo, no teatar nije samo zabava, on je i prostor na kojem se čuju istine, istine koje ne mogu promijeniti svijet, ali mogu promijeniti pojedinca koji jeste dio tog planetarnog sistema. Teatar je za mene sveto mjesto, on je posebna umjetnost, umjetnost pričanja priče, priče koja ima jasnu poruku, koja se ne prenosi samo riječima, već i cjelokupnim ljudskim bićem, njegovim tijelom, glasom, njegovim emocijama. Sam Mullerov teatar i njegova nova dramaturgija su povezani sa Brechtovim teatrom, ali u onom kontekstu gdje djelo proglašava kako piše Erika Fischer-Lichte, „pokusnim poljem“, a čitatelju/gledatelju, odnosno recipijentu dodjeljuje ne pasivnu, već aktivnu ulogu „koproducenta“ koji na svoj način treba provesti ili nastaviti eksperiment, odnosno, predstavu. Muller u mojoj adaptaciji govori jezikom Artaudove surovosti, ali ta surovost nije ono što je nekada bila, ona danas, jeste naturalizam, ona je stvarnost koja nas okružuje. Muller se koristi kao što je i rečeno i Brechtovom dramaturgijom i teorijom epskog teatra, koristeći efekat začudnosti kao vrlo moćno sredstvo, za ironiju i sarkazam. U našoj predstavi postavili smo glumcu jasno pitanje, kako određene misli može iskazati cijelim svojim bićem, ne ograničavajući ih na samo jedno značenje, jer su sami Mullerovi tekstovi višeznačni i kompleksni i govore ne o jednom vremenu, već o istoriji koja se stalno ponavlja, a sam ovaj tekst je egzaktan primjer toga. Odgovor na to pitanje probali smo naći u „Siromašnom teatru“ Ježija Grotowskog, u njegovom „Totalnom/svetom glumcu“, u njegovoj posvećenosti, u njegovom ogoljenom pričanju priče, koju priča cijelo tijelo, glas sjećanja, glas snova, podsvjesnog i nadsvjesnog, u emocijama koje iskazuje i fizičkim radnjama koje nisu sitno realističke već predstavljaju stanje lika, njegovu drugu stranu svijesti. Pored glumačkog, društvenog, tu me zaokupirala još jedna oblast, oblast snova i psihoanalize, te sam istražujući Freuda i Junga pokušao da dođem do određenih odgovora i da ih putem glumačkog zanata, glumačkog izraza prenesem na scenu. Šta su to snovi, kakvo oni značenje imaju za nas, koliko su povezani sa našim životom, našom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću? Nismo dali konačan odgovor, kao što ni Muller nije dao konačan odgovor na pitanje o čemu govore njegovi tekstovi, on je jednostavno odgovorio: „Moji tekstovi govore više od mene“, tako i naša predstava govori više od nas, ona je svijet za sebe, ona je slika koju Vi vidite na svoj način, ona je Vaš san, Vaši snovi, Vaš svijet, Vaša budućnost. S.M. |