TUZLARIJE - KULTURADjevojčica Fatma Bulić objavila drugu knjigu   U izdanju „Harfo-graf“ d.o.o.o. Tuzla, ovih dana je publikovana knjiga pripovjedaka i pjesama MOJA KRILA, mlade Fatme Bulić iz Tuzle. Nakon zbirke pjesama, ovo je druga knjiga četrnaestogodišnje djevojčice koja “je od prvih koraka u invalidskim kolicama i krilatom dušom u dimenzijama kosmosa“, kao što je recenziji za ovu knjigu napisao pjesnik Mirzet Ibrišimović.
djeteta koje ima kolekciju krila Mirzet Ibrišimović Današnji čovjek je hendikepiran malignom pohotom i egoističnom gordošću kao grijehom. S osjetilima ojalovljenim taštinom, educiranim internet kulturom, glamuroznim prohtjevima, kič nasladom i ispraznom konverzacijom, njegova invalidna intuicija nije u stanju vidjeti i čuti velike običnosti sreće jer se kreće. I sam pojam sreće je poza u profanu životu oboljelom od smrti opažaja i usamljenosti u vrevi civilizacije. Četrnaestogodišnja djevojčica Fatma Bulić je od prvih koraka u invalidskim kolicima i krilatom dušom u dimenzijama kosmosa. Kakvoća njena senzibiliteta nije ovisna od boli jer Fatma priča finoću boli lišenu izlizanih motiva i naricateljskih naracija o besmislu i prolaznosti. Naročito vrijedno je to što misterije i refleksije dječije psihe nisu iz perspektive pisca psihoanalitičara s dubokim simboličnim podtekstom, nego su Moja krila izrasla iz prve ruke i čistote dječijega srca. Ova bosonoga proza (21 priča) i poezija (tri pjesme) nema narativni obrazac jer nije zakomplicirana i zaumljena kolektivnim jezikom, odnosno priče su s prejakom dozom spontana obnažavanja zbilje pa se gube krpe obmane i obrisi gnjile i prestrašene mudrosti. Fatma je krasan cvijet koji plače nad ljepotom svoje usamljene duše, ali, isto tako, za Fatmu je nada inspiracija, ili kao što sama kaže: S krilima nade tražim svoje sutra. Isto tako, njena nada nije samo krilata ona je i lucidna dok joj sneno šapuće da ne mora trčati da bi slušala muziku ili da ne mora juriti i ploviti kao junaci iz romana da bi čitala knjigu. U priči Vjetar od mojih misli Fatma će reći: Ni moje drugarice ne moraju skakati sa stranice na stranicu iako mogu, a samo ja imam krila. I zato letim dalje. Fatma ne želi biti neko drugi kao većina što mašta i zato su njeni snovi prirodni, samo još snažniji, dalekometniji i brži. Fatma ne želi da joj neko skine zvijezde u krilo, ali joj je drago da ode do njih, samo se nada da će to moći i poslije, u mladosti kada joj nada sklopi krila. Fatma voli bez zadrške, svakoga i sve, voli i proljeće i zimu koja sjedi pored vatre, ne hoda nigdje kao ni ona (Proljeće i proljeće zimi). Fatmine lirične priče bez natruha i viška značenja pune su začudne jednostavnosti slika koje većina zamagljuje očima od preupotrebljenih asocijacija. Kroz njeno duhovno uzrastanje i urastanje u Nebo za života, kroz metamorfoze potoka u okean i Fatmin motivacijski horizont je proširen nadom i biva uzletište sreće. Fatmin demon tuge i krilata nada su prisni u svojoj opsesivnoj komunikacji, toliko sjedinjeni (kao Leptir i ruža) u nadstvarnosti dječije percepcije da se njene nage imaginacije čine već viđene svakom čovjeku u kojem nije umrlo dijete. Samosvojna bol je njeno dodatno osjetilo za modeliranje poetične spoznaje i geneze intimizma s osjećajem tame, samogovora, ljubavne čežnje, umorne nade, samotne tišine i misaone osjetljivosti odnjegovane očuđavanjem sudbine i prepjevima tuge u inspirativan i imaginativan doživljaj i terapeutsku zapitanost nad svojstvima ćudljive zbilje i čovjeka obnevidjela od nedostatka ljudskosti. Fatmin Amor Fati nije ni moto ni kazna nego prosto hiperosjetilni opažaj što živi i priča bez pomoći kolica, suvišnih epiteta i tipiziranih pojmova. Ona to čini bez dekorativna jezika, ali s općim kontrastima dobrote i zla, ljepote i ružnoće, morala i nemorala ... još nesvjesna promjenjivosti karaktera, kompleksnosti i elastičnosti duha i koegzistencije stvarnosti i iluzije. U atmosferi kazivanja stanja, Fatmin intimizam je bajkovito traganje za identitetom bez modnih detalja maskarade u metafori, ali s poetskom nadnesenošću nad miksturom nježnosti, otuđenosti i nade da će sutra u igri trčati sa ostalom djecom. Kolaps etike, savremeno demoliranje estetike, trauma kratkotrajnosti i balast kolektivnih fetiša od jednokratna zadovoljstva do bogobojaznosti kao izlaza iz zadata svijeta, tek su fragmenti koji sami sebe ironiziraju u objesnosti čovjeka slijepog putnika i minimiziraju pred malom-velikom Fatmom koja priča ljudskost kroz sebe u cvijetu, ptici, mjesecu, leptiru, drvetu ... Na taj način Fatma opredmećuje, umnožava i ovjekovječuje svoju čulnost, a može da očovječuje. Pri tome ne umudruje jasne istine nego začarobnjuje očiglednosti kroz diskurs vlastita svemira i reinkarnaciju prvog opažaja kojeg nam nudi da podignemo čulnost na nivo prostodušnosti ili nepatvorene duhovnosti. Kao što je nada učinila Fatmi da bi mogla da jezdi, izvukla na površinu osjećaje koji mnogi nikada i ne upoznaju. Naš sentiment je zapetljan u ikebanu od čula i prezrele naturalije pa Fatmine oduhotvorine očevida dolaze neposredno iz oka, s pramca misli, iz vizure djeteta koje umjesto nogu koristi krila, tu njenu tananu dušu sposobnu da leprša leptirom, miriše ružom, kovrdža se vjetrom, pjeva lišćem, ili treperi zvijezdama. Kroz čitavu kolekciju krila alegorijski crta sebe, a elementi basne tek su u službi otpora protiv općeg slabljenja humaniteta. Priča Fatmine čiste duše kao zlatni prah leteće Zvončice pada na nevino srce. Fatma ne poseže za jezičkom atrakcijom figuracije da bi aranžirala banalnosti nego obrnutim postupkom razotkriva mumificirane simbole i odgoneta slutnje i male tajne ljepote nutrine. Podsvjesno podstaknuta neskladom između spiritualnog i javnog Ja, Fatma prirodno niže meditativne fragmente i najjednostavnije artikulira egzibicionizam nijemih misli, reintepretirajući estetsko iskustvo i svijest. Njene lirične deskripcije su imanentne i naslonjene na magije doživljaja drugačijeg življenja koji se tihuje i urušava u duboku postojbinu duha koji proširuje domete jednostavnosti izražaja, a može da oplemeni čitatelja i možda posluži za formatiranje njegove prenašminkane ili ruinirane psihe. Nada je osnovni pokretač uprošćene narativne lirike Fatmine složene duše i nesvjesno pokazivanje da jezik nije jedino komunikacijsko sredstvo, ali kojim se najneposrednije otkriva komunikacija slike i slutnje, mirisa i ruke, duha i oka, strepnje i sreće ... čovjeka i okruženja. Mnoštvo originalnih ideja, pomoću kojih djevojčica Fatma hoće da dočara raspon svojih krila, najbolje je u svemu, bolje od jezika, iako i njen govor plijeni one koji nisu ovisni od glamura. Svaka priča je lagana pjesnička slika, a to čini da je tumačenje Fatme možda nepotrebno zbog jasnoće slika u kojima vidimo da su Moja krila ustvari naša krila pomoću kojih hoćemo da pobjegnemo od žive sjenke rake, krila na pogon od nade u novo sopstvo i Božiju milost. |