TUZLARIJE - KULTURA 14.05.2012.
Međunarodna galerija portreta, danas u 19 sati
Promocija knjige poezije ˝Obične riječi˝
Danas, 14.5.2012. godine, u Međunarodnoj galeriji portreta u 19 sati bit će održana promocija knjige poezije Omera Ć. Ibrahimagića "Obične riječi".
U nastavku slijedi jedna pjesma iz knjige, biografija i priča koja je ušla u vrlo uzak izbor (12 priča) od njih gotovo 150 za nagradu Lapis Histriae za 2011. godinu:
OBIČNE RIJEČI
Kako si?
Hvala ti!
Dala si sve od sebe!
Dobar dan!
Bujrum!
S tobom se osjećam ugodno!
Volim te gledati!
Drago mi je što si tu!
Lijepo se smiješ!
Izvini!
Obične riječi ne primjećujemo jer smo obnevidili,
ne čujemo ih kada smo zaglušeni.
Previdimo ih u sljepoćama i bukama života,
olako zaboravimo na njih,
uvjereni kako su one doista obične.
Zaželimo da nas miluju tek pošto se osjetimo bespomoćnim.
Potrudimo se prizvati ih ne bi li se sjedinili.
Odrođeni, nažalost, samo ponekada uspijemo.
Igra običnih riječi je ponavljajuća, ali svaki put različita.
One plešu po duši poput pitomog vjetra na uspavanoj površi vode.
Odzvanjaju u posvemašnjem mraku i dopiru do udaljenog srca.
Njihova toplina krši studen nataloženu u godinama površnosti.
One najviše nedostaju kada nema nikoga ko ih zna izreći
a da nijedne ne izgovori.
Ili onda kada u gomili ljudi doživimo nadnaravnu samoću
jer nema nijedne osobe koja bi ih trebala razumjeti.
Obične riječi obično šute.
PAKIZA, PLACMAJSTORKA
(Priča o pomirenju sa sobom i s drugima)
Živjela je nadomak Višegrada. Onog iz pjesme i knjige.
Podrinjka.
Samo, ne bilo kakva Podrinjka, već sačuvana Podrinjka 1992.
Što nije baš često.
Jer takvih je malo ili ih treba svijećom, pod povećalima, tražiti.
Mrtve, pod crnom zemljom, pak.
Žive, po svijetu bijelom rasute.
Što nije zatomljeno, pobjeglo je.
Što nije pobjeglo, silovano je.
Što nije silovano, raseljeno je.
Što nije raseljeno, umrlo je.
Što nije umrlo, izgubilo se, ili skrilo od svoje sjene.
A što se nije izgubilo ili skrilo, nestalo je, utopilo se u masu, pa ko da je i izgubljeno.
Niko ne zna gdje.
Šaka preostalih nastavlja da „živi“.
Crn kismet koji se ponavlja.
Ona dijeli život sa Junuzom.
Koji je do Višegrada davno nabasao. Došao je za poslom, čak iz Mrkonjića, lijepog grada gdje se kuju najbolje kose na cijelom dunjaluku, čuvene varcarke. Zaljubio se i ostao. Do rata radio. Pa ga cijelog cjelcatog proveo u rovu. Tako bar govori, a Pakiza zna da ga je znalo bit i u kući. I onda nije mogao biti stalno u rovu. Ali, tako se kaže. Bar je to Junuzu običaj. Pa onda i ona, po navici, govori ko i on. A i djeca, pogotovo, jer čuju od njih.
Dugo su bili podstanari.
Otkako su zamijenili kuću u Podrinju za jednu drugu na periferiji grada- nisu.
S Junuzom ima dva sina. Starijeg, Reufa, zvanog Buco, prijeratno dijete i mlađeg, Mileta, zvanog Mrša, poratnog. Buco je ko od brda odvaljen, a Mrša je pravi grisini štapić. Razlika je očita. I u mraku. Djeca, dakle, odgovaraju nadimcima u potpunosti. Nisu nimalo na roditelje jer su i Pakiza i Junuz nako, osrednji. Iako je Reuf puno stariji, sinovi se dobro razumiju. Zna i on Mršu poslušat, a ne samo zapovijedat. Parlamentaran je, ponaša se demokratski. Dozvoljava dozirano višeglasje. Obojica slušaju oca i mater, vole ih, oprave. I Pakiza voli i razumije Junuza, a kako ljeta prolaze sve joj se više čini da i Junuz voli i razumije nju. Iako je na svoju ruku i muhanat. Fala Bogu, sve manje kako ga stižu godine.
A što je taj znao popit, tobejarabi, ko smuk. Sve do jednom. Dok nije otišao da kupi hljeb i vratio se nakon tri dana. Reuf bio mali, otvorio vrata i oca, onako buljavog, crvenog i podbuhlog, nije prepoznao. Zvao uplašen: „Mama, treba te neki naopak čo´ek!“ Još istog dana Junuz je iznio sav alkohol iz kuće, ko da mu se ogadio, a na usta za rakiju katanac stavio! I nikad je više liznuo nije, zarekao se da „nema više unutrašnjih obloga, pa kud puklo da puklo“. Samo spoljni kad noga zaboli odakle je nikla. Pa i tad bi mu rakija ćuhnula, i bar je tako, ako već nije u to povjerovao, počeo govoriti.
Čauševići su okrenuti sebi, valja im, nemaju puno svojih da ih mogu gledat. Na prste ruke ih nabroje. Muhadžiri su, živote sada troše u Tuzli. Grad je lijep, ustvari sve je ljepši kako stari, ali nigdje Drine nema. Jer, Tuzla ima samo dvije rijeke ko dva odvoda za kanalizaciju, a zovu se Jala i Solina. Pričali im da su se ljudi na njima nekada povazdan kupali, mada danas smrde ko tvorove noge ljeti, kad gotovo i usahnu. Tada bi ih dvojica vrijednih u dvije kante mogli pokupiti. Trojica i prije. To možda ne bi ni bilo loše.
Djeca idu u osnovnu školu, dobri su đaci. Reuf je dobio ime po djedu, a uvrgo se, skroz kontra, na nenu. Ona je imala veliku stražnjicu što djedu nije nimalo smetalo jer se mogo sav smjestit. Zato je i dogurala do položaja nene. I Reuf, ko nena, guzelja, i svaki korak mu je vrijedan ko žut dukat. Mile, opet, ima japiju ko djed, ali drugi, od matere. Suh je, žlipav, a kočoperan. Od voća najviše liči na suho drvo šljive mađarice, a od ptica na štiglića. Ko mali se, jednom kada je iznenada krenula salaukovina, uhvatio za kamenčugu u zemlji i stao zapomagati: „Junuzeee, ooo Junuzeee, pomozider, vjetar me odneseeee!“
Mile ima ime kojem se svi čude.
I pitaju, otkud mu ime Mile?
A evo i otkud.
U Podrinju su, gotovo avliju uz avliju, stanovali Jankovići, Cvijan i Mila sa djecom. Žene su se pazile, muške glave plus-minus, toplo-hladno, a djeca ko djeca, rasla zajedno. Došlo je vrijeme kada se opasno zakoluhalo, oružje zazveckalo, a stare se kame počele glancati i oštriti. Smrt je zamirisala zrakom. Jednog jutra će Mila, prije nego što se i odjutrilo, ko bez glave, uletit u komšijsku kuću i s vrata zavapit: „Bježite, dobri moji, ako Boga znate! Spremaju se da vam skinu glave, za pola sata će vas zatrijeti ako ostanete! Pijan Cvijan uvijek istinu govori!“ Dok je ona kumila i zapomagala, na radiju se vrtila sevdalinka:
Nisam bio ja za cjelov,
al ga dadoh, srce slomi,
još kad nazrijeh tvoje tijelo,
nađoše me munje, gromi.
San napuni tvoju dušu,
kad ispuni moje oči,
žar otjera nevid, tmušu,
i kroz ljubav, tebi kroči.
Podigoh se, vidjeh sebe,
mišljah, java, ništa drugo,
pa zagledan ja u tebe,
gledah ljubav, dugo, dugo...
Junuz je odbijao dimove i tiho pjevušio, prateći glasom riječi sa radija koje je napamet znao. Milin iznenadni ulazak je prekinuo sevdah, a Čauševići nisu ni slutili da se naprečac prekida dosadašnji život i da počinje jedan drugi, bez puno sevdaha, za koji nisu ni pomišljali da dolazi. Junuz, u tersu, kakav je stalno bio, nije vjerovao u strašni plan koji mu je pred očima kovan, ali je tada bez riječi poslušao prvo Milu, pa onda i Pakizu koja ga je zaklela da bježe, spremajući u torbu tek nekoliko uspjelih porodičnih fotografija i čekmedže sa starim zlatom i niskama bisera. Prvi put je, a da nije znao zbog čega, uradio kako su mu govorile, do u tančine. I na putu u slobodu vodio se instinktom žene i majke, a ne muža i oca. Nije pogriješio, glave su svima ostale. Jer, ni sat kasnije, pred kućom se zaustavio vojni kamion iz kojeg su, naoružani do zuba, izašli Jovan Domuz, nekadašnji poslovođa u zadruzi i budući vojvoda i njegova ekipa, koja će u narednim mjesecima Podrinje u crno, a Drinu vodu u crveno zaviti, odvodeći muškarce iznad 15 godina na sigurno. Onaj isti Joco u kojeg su kupovali na veresiju i čije slave nisu propuštali. Bio je bijesan kada je, nakon što je razvalio vrata, našao unutrašnjost praznu, kahvu mlaku i sutliju za Reufa namirenu. Šutnuo je rahatlokume psujući im tursku majku, a fildžane kršio, divljački ih gazeći cokulama, dok ih nije u prah stvorio. To je bila četvrta kuća koju su tog jutra našli praznu od ljudi. Cvijan je, sa susjedne ograde, ko đoja, slijegao ramenima, pravdajući se da ne zna kada su balije pobjegle, a u sebi skriveno likovao, znajući da je spasiti nečiji život isto što i spasiti cijeli svijet.
Junuz se poslije promjenio i svikao, pa poput starog vuka naučio na nove adete, mudro ih prihvatajući, polako gradeći jednog novog insana iznutra, kako bi sam sebe nanovo upoznao. Čim bi zapao u nedoumicu, iskao bi Pakizino mišljenje, pažljivo slušajući šta ona osjeća i govori. A kada je vidio bremenitu, oboje su nepogrešivo znali da će dijete, rodi li se živo i zdravo, nositi ime Mila ili Mile. Ma kako čudno zvučalo i stojalo uz Čaušević. Komšinica Mila je ostala gdje i jest, rat je nije pomjerio, ali joj je dušu pocrnio do gušenja. Cvijan joj nije zahaterio, u dugim rakijskim noćima je odobravao što je Čauševićima, i ne samo njima, dojavila da bježe. Jutra bi dočekivao nenaspavan, pateći zajedno s njom. Mila je kopnila iz dana u dan jer nije mogla da shvati kako Drina svako malo mora nositi krv ljudsku i glave ljudske. Očima je tražila komšije na koje je svikla, ali oči nisu nalazile ono što su htjele. Kroz godine je bivala, kako su čuli, sve manja i manja, a onda je presvisla. Malo za njom je otišao i Cvijan. Pakiza i Junuz su znali da Jankovići nisu umrli nego da su crkli kada su vidjeli u šta se pretvorio život, godinama dograđivan. Nove tuzlanske komšije su imena Mile i Reuf podsjećala tek na čuvene Boru i Ramiza, mada Čauševići, tamo sve do poslije Miline smrti nikome nisu objašnjavali kako su odabrali ime za drugog sina. Samo su oboje datum planiranog zatiranja slavili, pored svojih rođendana, kao drugi dan svog ponovnog rođenja, zahvalni onoj koje nema.
Godine su prošle, donoseć svašta. Junuz je postao ratni vojni invalid i mlad dobio penziju. To mu i dalje ne smeta da niizčeg napravi nešto. Svako malo bi mu dovukli kola na popravku, svako malo bi ga odvukli da nekom nešto pravi i sastavlja. Ima zlatne ruke, zna i naplatit, ali nije proklet. Jer, kada bi mu sada, odjednom, svi donijeli ono što mu duguju, lijepih bi se parica vidjelo. S Pakizom je skroz drugačije. Ona je placmajstorka, jedna po jedna. To je, za one koji nisu čuli, osoba koja uređuje zemljane terene za tenis i
sve oko njih, trudeći se da sve bude cakum-pakum. Obično taj posao radi muškarac, ali u Pakizinom slučaju nije tako. Tu je već nekoliko godina i nema joj ravne u zemlji. A kako će i bit kada je jedna jedina, kolika god da je Bosna i Hercegovina. Zna ona da imaju tri žene neurohirurga. Jedna u Sarajevu, druga u Banjaluci i treća u Tuzli. Koja je ujedno i najbolja. Vrlo fina gospođa koja često navrati na terene. Odigra obično jedan set sa drugaricom koja je vaskularni hirurg. Ili lupa o zid kad za igru nema suparnice koja je na dežurstvu. Nije šala, u cijeloj državi samo jedna placmajstorka i čak tri doktorke „što rade ljudima o glavi dok operišu“. Pa je Pakiza i zbog ovog jako ponosna na svoj posao. Komšije koje joj zavide zlurado kažu da je taj njen posao izmišljen za nehljebović(k)e, a ona zna da je više nego stvaran i mahsuz za nju hljebovićku. Prošle godine je jednom, prolazeći pored ograde igrališta, vidjela pa se stresla, nekoliko istih, zalijepljenih papira A4 formata na kojima je pisalo: „Profesor francuskog i španskog jezika, magistrirao, HITNO traži bilo kakav posao dostojan čovjeka!“ Odmah je pomislila kako je dobro što ljudi igraju tenis i još više zavoljela posao koji je njoj i njenima donosio hljeb.
U ranu zoru je na terenima. Kojih ima deset. Ne smeta joj, naučila je ustati rano. Štaviše, ugodan je osjećaj namiriti ukućane, popiti sa Junuzom kahvu i poslije kratke vožnje autobusom prošetati desetak minuta kroz najljepši dio grada, još snenog i umotanog u koprenu noći. Ući u teniski kompleks kao u svoje dvorište. Presvući se u trenerku sa imenom i grbom kluba, baciti pogled na igrališta i krenuti udarnički.
Radi vrijedno, na posao čestito prione. Donosi crvenu zemlju i sklanja njene viškove, popravlja graničnike, zaliva terene, uravnava ih, ******** Mjeri visine mreže, zateže ih i popušta, krpi ih i farba. Prebrisava stolice za sudije, čisti stolice za igrače, provjerava frižidere sa napicima, stara se o čistoći peškira. Dok radi gleda, jer ima oči. Nije joj pravo kad vidi šta vidi. Okolo nema čega nema. Puno je polusvijeta, od zla oca i od gore matere. Onih što su postali bogati preko noći, na tuđoj muci izrasli, iz korova u najljepši plastični cvijet. A tenis, tek u 50-oj naučili igrati. Sa željom da već na godinu pobjede na takmičenju veterana. Sve je na njima skupo, ali uvijek imaš utisak da im je desna patika na lijevoj nozi. I obratno. Stalno su krmeljavi, namrgođeni, nezadovoljni, škembavi. I sve im smeta. Dok igraju ne ispuštaju mobitele iz ruku. Svaka druga im je: „Đe sam tu ja? ili Kako ću se ja tu ugraditi?“ Pakizi je nešto najdraže kad oni izgube. Pa kad oznojeni, uspuhani i crveni, moraju prevući terene za druge igrače koji čekaju na red. Naravno, ona to ne pokazuje, čak ni išaretom. Jer, valja joj sačuvati posao. A žene od ovih plastičnih su, opet, posebna priča. Uglavnom su druge jer su se od prvih razveli. U novinama ih zovu sponzorušama. Gotovo pa su sve iste. Sve su plastične, sa napumpanim usnama, bez podočnjaka i bora, sa velikim grudima kojima uvijek makar malo fali da skroz stanu u grudnjak. I licima koja ne govore ništa. Operacije protiv starosti su postale skuplje od onih koje otklanjaju bolesti; došlo je vrijeme da je nekakav Botox, otrov pod kožu, važniji nego svo drugo zdravlje. Na ovim gospođama je sve markirano, blajhaju se, kvarcaju se. I zimi su iste kao da su jučer iz Egipta došle, sa kožom boje kore dimljenog sira. Slabo prihvataju riječi: gem, set i meč, bekhend, volej, forhend i nec i stalno ih miješaju. Poslije mečeva sjede u klubu, piju energetske napitke, pričaju kako su sinoć
šmrkale bijelo i kako su imale neviđen seks. Ili seks na neviđeno. Kako će i biti viđen kad pored toliko droge bezbeli nemogu gledati na oči?- Pakiza pita sebe u sebi, svako malo.
Stari članovi kluba su prva liga. Bez para, ali sa stilom. Rijetko se na terenima miješaju sa bogatunima, čak ni u dublu. Kulturni su i fini. Uvijek pozdravljaju, ispitaju se za zdravlje, poklone osmijehe koji amabašništa ne koštaju. Neki od njih pogađaju lopticom gdje zamisle, sve ko da su alkari, a ne teniseri. A kada poslije meča piju čaj uzdahnu, zagledaju se negdje nigdje i kažu da je prije na tenisu bilo puno više finih ljudi: inženjera, slastičara, profesora, sudija, ljekara, mehaničara- a danas tek đahkad.
Čudna je priča kako je Pakiza dobila posao. Javila se, zapravo, na interni oglas, malo prije nego što će stari placmajstor Harkan otići u Ameriku, za djecom. Na razgovor sa predsjednikom kluba je doveo jedan Ferid koji je bio od Varcara, a sa Junuzom je išao u osnovnu školu. U Tuzli je otvorio malu firmu i postao puno bogat, ali joj čovjeka nije zaboravio. Valjo mu je više puta. Njemu je prvo ponudio da mu pronađe posao, za koji je čuo od predsjednika kluba, svog prijatelja. Junuzu su se baš tada ponovo počele otvarati rane i izlaziti geleri pa se nije mogao maknuti od kuće, a nekmoli raditi. Pakiza je sjedila i slušala šta pričaju, pa je, iako je niko nije ništa pitao, rekla: „ Slušaj Feride! Junuz ovakav kakav jest sad nemože ni hodati, a kamoli raditi! Ako je tako ko što govoriš, čini mi se da bih ja mogla mjesto njega, iako sam žena!“ Suprug joj je, klimajući glavom, odobrio, bez riječi je pustivši na razgovor. Čekao je u hodniku, ne prisluškujući, nervozno grickajući cigar. Predsjedniku kluba se svidjelo kada je Pakiza rekla da zna radit sve poslove na zemlji. Pomislio je kako tu možda ima neke simbolike jer su terene sa crvenom šljakom obično nazivali zemljanim pa joj je ponudio posao gotovo naslijepo, samo uz Feridovu preporuku. Pakiza je uz Harkana, malo po malo, izučila zanat. Vrijednoj, kakva i jest, nije trebalo stalno ponavljati. Nije prošlo puno, a Harkan ju je odveo do sekretara kluba i rekao, bez uvijanja: „Zna sve što i ja, iako je žensko! Neka joj je sa srećom!“
Od tada za nju nema zamjene. Svi u klubu vide napredak. A i po kući je ko zvrk. Pa su svi zadovoljni. U njoj ima još nešto što je čini sretnom, a niko nebi vjerovao kada se ispriča. Pakiza, naime, voli da sluša ljude koji imaju šta za reć, al stvarno. Pritom, prije svih misli na žene, al prave. Žao joj je što sama nije dobacila dalje od srednje škole, ali je sada gotovo. Tako je kako je. Što joj ne smeta da napreduje. Naime, u blizini njihove kuće je hotel, najljepši u okolini. Bio je oronuo, ali čitav, dok ga, ko i sve, nisu kupili Slovenci i dali na uređivanje nekom mladom arhitekti koji je izučio školu u Beču. Mladić zasukao rukave ko da je njegov, umio ga, udario mu glanc. Pa je sad hotel skockan, upis-lijep. Meta za menadžere i pun događanja. Bude kongresa, seminara, simpozija, konferencija, predavanja. Uglavnom, sa švedskim stolom poslije. Pakiza svaki dan prođe pored i vidi šta je na programu. Ukoliko nije zauzeta poslovima u klubu i kući, lijepo se obuče i pravac tamo. Sve je svoje navikla na ovo. A Reuf je negdje usput pokupio da u Americi rade kongresmeni pa tvrdi da ih ima i u Bosni. „Evo, moja je mati kongresmen, neki dan je ponovo bila na kongresu!“- uvjerava djecu u ulici sav ozbiljan, a Pakiza se smije dok ga sluša skrivena iza zavjese. Mile Reufu odobrava sve iako ga uglavnom ne razumije. Šta će, stariji brat je stariji brat, bezbeli je sve tako ko što govori!. Komšije vire
kroz prozore, gledaju kako Pakiza sređena izlazi iz kuće, mahalaju i dobacuju, ali tako da ona ni slučajno ne čuje: „Eno naučnice, ode opet u hotel!“ Pa su i Junuza jednom tako potpucali da je nekoliko dana Pakizu pratio u stopu, ko da mu nije žena već lovina. Kad je vidio da je sve kako treba i da se frka digla nizbogčega došao je pokajnički pred nju:
- Pakiza, Boga ti, izvini!
- Što, šta je bilo?
- Znam ja šta je bilo, a ti me ne pitaj puno i ne hateri!- jedva je izmucao, zatvarajući oči.
I već je, koliko sutradan, onom Adilu Tetki, što je bio najglasniji za Pakizina izbivanja po hotelu, zatvorio oko na dvije sedmice.
Pakiza je od ove svoje čudne navike imala i šićar. Nije ona tražila, fajda je nju, sama našla. Posrećilo joj se pa se potrefilo da jednom sretne predsjednika tenis-kluba na nekoj konferenciji o ekologiji i energiji. On se začudio otkud ona tu, isprva ne prepoznavši svoju placmajstorku, naviknut na Pakizu u klupskoj trenerci, a ne u kompletiću. Još kad mu je rekla da je došla na predavanje jer razmišlja kako da terene napravi ekološkijim, nije mogao sakriti oduševljenje onim što je čuo. Što je Pakiza, ničim izazvana, opazila već idući mjesec na platnoj listi. Koju je donijela kući i stavila pred Junuza na sto. A on, kada je vidio koliko su brojevi porasli, nije imao obraza a da ne ustane, skuha vodu i zalije kahvu, ugađajući ženi onim visočkim rahatlokumima od ruže koje je voljela ko išta.
Pakiza je sada Tuzlanka, Junuz je Tuzlak, Reuf i Mile su Tuzlaci. Žive gradski, kako i dolikuje. Osluškuju bilo grada, trude se uklopit i ne štrčat. Takav je red. Od starih su navika zadržali tek onu lijepu da se svi okupe oko sofre i sjednu na jedno koljeno. Pakiza više ne misli na povratak. Lomila se godinama, pogotovo što su stalno na televiziji govorili o vraćanju svih na svoje. Vukao je, već pomalo zaboravljeni, miris stare kuće. Istovremeno je znala da su ljudi koji su im nanijeli zlo gotovo listom na slobodi, bez ikakvih kazni za brojna nedjela. A da se za glavnog, Domuza, ne zna ništa U njoj je jednom samo nešto prepuklo. Vraćala se kući sa posla pa je umorna, odlučila prošetati kroz park, tu, odmah iznad terena. I odmoriti dušu. Put je prolazio kroz šumu sa starim borovima, plitkog korijenja. Nevrijeme je dan prije oborilo dva, sljubilo ih sa zemljom. Komunalci su, dok dlanom o dlan, odnijeli stabla. Ostale su velike rupe u zemlji, ko u dušama ljudi. Ni godinu docnije, sve je bilo popeglano vremenom i radom prirode. Gotovo da niko nije mogao vidjeti gdje su u godinama prije stojali ponositi borovi. Ipak, samo ona, koja je pažljivo gledala, vidjela je kako je tu, nekada i zbog nečeg, postojao život kojeg više nema. Tada i tako je i prestala razmišljati o vraćanju na Drinu.
* * * * * * *
„Stvari dođu na svoje, kadli-tadli, nije dragi Bog ko mačka što te ogrebe odmah čim joj staneš na rep! Veliki nikad ne žuri, a sve stigne!“- uče nas stariji i mudriji, a mi im, uglavnom, ne vjerujemo. Mislimo kako svijet počinje od nas i kako je sve ono po čemu se dunjaluk nekad prepoznavao bezvezno i ništavno i kako je, sve ovo što živimo i
radimo danas jedino valjano. A vrijeme nam se smije, iako mislimo da smo ga nadmudrili. I gleda nas dok u njemu nestajemo, nevažni i prolazni.
* * * * * * * *
Crni džip sa registarskim oznakama susjedne države se zaustavio na parkingu ispred tenis-kluba i iz njega je izašao čovjek, činilo se sasvim običan. Na mjestu gdje je nekad stojala šubara sa kokardom bila je kapa sa slovima Nike. Umjesto redenika- futrola sa teniskim reketom, na mjestu gdje su bile bombe- paket loptica, na mjestu kame- mobitel. Samo su nemirne oči mogle upućivati da nešto u njemu nije kako treba. Ali danas je sijaset takvih sa nemirnim očima. I oni kolo vode. Lagano je, bez primjetne bojazni, ušao u prostorije kluba. Prijavio se za takmičenje veterana, a potom izašao na terasu i sjeo za sto. Naručio je pivo i razlistao novine. Mirno je sjedio i začudo, s obzirom na nečistu savjest, nit se osvrtao nit meškoljio. Bio je sasma siguran da je njegov lik davno zaboravljen. Kada je u njemu nestalo ljudstva, niko, sem Velikog, nije mogao znati.
Pakiza je baš krenula kući kada ga je ugledala i kada joj je sve, u trenu, bljesnulo pred očima. Prepoznala je Jovana Domuza koji je Junuza, Reufa i nju otjerao sve do u Tuzlu, a njene rođene do pod zemlju, tamo gdje ih ne traže jer još uvijek malo ko zna gdje su im kosti. Umjesto kući, ko bez duše je otrčala u policijsku stanicu gdje ju je sačekalo začuđeno lice dežurnog operativca, iznenađenog informacijom koju je čuo. Dala je podatke koji su mogli biti važni, a napetost i strah su prividno zamijenili olakšanje i snaga. Duboko je udahnula, podigla ramena i polako, naizgled spokojna, krenula između zgrada do autobuskog stajališta. Mirisale su lipe što su svoj pokrov stidljivo razastrle nad gradom, stavljajući joj mir u nemirno tijelo. Stigla je do kuće, a djece nije bilo u avliji. Prošla je kroz hladovinu koju je pravila loza i ušla. Junuz je spavao. Sklupčala se pored njega, prizivajući Milu u mislima. Došla joj je pred oči, i oni dragi što ih nema. Vidjela ih je ko Junuza pred sobom, ko da su živi. Potom je zaspala. Usnila je kako rosi noge na čairu pored Drine koja se spora i crvena valja, crvena ko šljaka na njenim terenima. Probudila se kada je Junuz uključio radio i iz prve naišao na sevdalinku koju je posljednji put čula onog jutra kada su morali bježat kako bi sačuvali gole živote. Učinilo joj se ko da se crn konac najednom prekinuo, otpao sa puta dunjalučkog i odletio u bespovrat, nošem vjetrom godina. Na njegovo se mjesto našila čista bijela nit i Pakiza je tog trenutka nastavila da živi tamo gdje je stala prije puno godina, ne svojom krivicom.
...Napusti me oko crno,
tužan osmijeh ubi nadu,
zar sam zato, jadan, (s)trno,
u lijepome Višegradu.
Tvoja duša, moju sreću,
stvorila je, zamah dala,
tvoja ljubav, moju veću,
rodila je, pa ukrala...
U sobu su bahnuli Reuf i Mile, zadihani, s lopte. Držali su se za ruke, ko što odavno nisu. Junuz je sjedio, osvježen snom, odbijao dimove i tiho pjevušio, prateći glasom riječi sa radija koje je napamet znao. Ovaj put je bio miran, jer nije morao donositi odluku naprečac i bježat što dalje, na sigurno. Kao da je kroz sve ove godine gotovo sav tersluk iscurio iz njega, kao da su ga nevolja i jad učinili boljim, plemenitijim. Pjesmu je prekinula važna vijest. Junuzov je glas zatitrao, za trenutak je zaustavio dah i lupanje srca je bilo jedino što je davao od sebe. Reufu je lopta ispala iz ruke i zalijepila se za pod, ne odbijajući se. Mlađi brat ga je pogledao i čučno, sakrivajući lice, sluteći mijenu. Pakiza je šutila. Znala je da je mrtvoj Mili vratila dug. Svoje nestale nije mogla vidjeti, ali je znala da oni, na sigurnom, gledaju nju i da joj odobravaju. Mirno je držala glavu međ šakama, zacakljenih očiju slušajući kako su pripadnici specijalne policije u brzoj i koordiniranoj akciji uhapsili Jovana Domuza, jednog od najtraženijih ratnih zločinaca u Podrinju, dodajući da su i Vlade susjednih država ponovno potvrdile potpunu spremnost za bezuslovnu saradnju na privođenju pravdi svih osoba osumnjičenih za ratne zločine.
O AUTORU
Omer Ć. Ibrahimagić |
Omer Ć. Ibrahimagić je rođen u Tuzli 1968. godine. Pjesme, priče i putopisi su mu publikovani u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima i listovima: Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae i Poezija. Napisao je knjigu priča Boje Sunca i knjigu pjesama Ćilibar i perle. Koautor je prve zbirke poezije ljekara-liječnika u Bosni i Hercegovini Šest bijelih mantila i antologiziran-Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.-2003. Član je Društva pisaca Tuzlanskog kantona.
Nagrade: Mak Dizdar (za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama), te Dr Esad Sadiković, Simha Kabiljo, lista Večernje novine i udruženja Mladi Muslimani (za najbolje priče).
Radi na Klinici za neurologiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli, docent je Univerziteta u Tuzli i doktor medicinskih znanosti. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.
S.M.
|
