TUZLARIJE - KULTURA

25.08.2012.
Saša Broz:
˝Vrijedno radimo i sjajno se zabavljamo˝


Redateljica Saša Broz i glumci Narodnog pozorišta Tuzla vrelo tuzlansko ljeto provode radno. Rad na predstavi "Igrajući žrtvu", prema tekstu braće Vladimira i Olega Presnjakova, čijom se premijerom 7. septembra 2012. godine otvara pozorišna sezona, privodi se kraju.



Redateljica iz Zagreba i tuzlanski glumci već se dobro poznaju. Iza njih je zajednički rad na predstavi "Zmijsko gnijezdo" koja je vrlo dobro primljena kod tuzlanske publike.

U prostorijama Narodnog pozorišta Tuzla, gdje se gošća iz Zagreba osjeća vrlo ugodno, razgovarli smo o predstavi, tekstu i glumcima.

Kako napreduju pripreme, da li se odvijaju previđenim tempom?

Prolazno vrijeme nam je više nego savršeno, uvjeti su gotovo idealni, imala sam scenografiju postavljenu na pozornici već prvi dan, što je blago koje si rijetko koji redatelj može priuštiti. Glumci su bili spremni, uradili smo desetak čitalačkih proba, sada smo u fazi finiša i glancanja predstave, a ono što nam fali i treba, i što željno očekujemo, jeste tuzlanska publiku.

Na našim prostorima ljudi se smiju sebi, svom položaju, kao da im je crni humor odušak. Nakon premijere predstave "Igrajući žrtvu", s obzirom da tekst obiluje sarkazmom, da li će se tuzlanska publika smijati ili plakati? Šta očekujete?

- Birala sam tekst uzimajući u obzir sve kvalitete ovog sjajnog dramskog ansambla tuzlanskog pozorišta, i birala sam tekst uzimajući u obzir duhovitost vaših ljudi, naroda kao takvog, bosanskog. Braća Oleg i Vladimir Presnjakov trenutačno čine najjači dramski, kazališni, suvremeni, ruski brend. Po drugi puta u ovom pozorištu su ruski autori ali bez mog osobnog senzibiliteta, doista sam vodila brigu o ansamblu, i birala sam za publiku. Očekujem i salve smijeha ali i kada dođu doma i razmišljanja o tekstu kao takvom. Ako će oni, koji će gledati predstavu, drugo jutro imati i nekakva sjećanja, emocije, znači da smo postigli što smo htjeli.

Nakon dosta rada sa glumcima kako sada vidite izbor teksta, da li je to ono što ste očekivali?

- Nisam pogriješila, to ja vidim po glumcima, mi osim što vrlo vrijedno i koncentrirano radimo, mi se sjajno zabavljamo, znam tekst napamet. Moje sve probe prolaze sa smijehom, dolazim doma i umirem od smijeha načinu na koji su interpretirali neke scene. Puno je gegova, predstava obiluje s tim, zaista se puno smijemo. Da se ne bi pogrešno shvatilo, moram reći da mi obavljamo vrlo težak, naporan i odgovoran posao.

Braća Presnjakov u ovom komadu govore o tome da smo svi mi žrtve ovog vremena i da je najbolje da to odmah po rođenju prihvatimo. Svako bježanje od činjenice da ćemo se u nekom trenutku naći, na ovaj ili na onaj način, u poziciji žrtve, besmisleno je. Komad se završava riječima oca: Pa ti se igraš a misliš da si najpametniji? Možda i onaj, od koga svi zavisimo, u koga se uzdamo, možda i on igra, a? Svi nešto igraju, pretvaraju se … teško je biti ono što jesi, mnogo je tu odgovornosti … lakše je pretvarati se, igrati … iščeznuti … ali, onaj što svoj posao dobro zna, svjestan je da ništa, nikad, ne iščezava …. Koliko je moguće biti ono što jesmo, koliko ste vi ono što jeste?

- Ja se trudim biti ono što jesam, umjetnost jeste da znaš učiti i na svojim manama. Da mane iskoristiš na način da postanu i vrline. Ono što je mene činilo strašno nestrpljivom osobom kada sam bila mlađa, ja sam pretvorila u staloženost i činjenicu da svakom u svemu treba dati vremena. Isto kao i tvrdoglavost, ja sam tu tvrdoglavost pretvorila u upornost. Pisci su stavili premisu: „Kada se rodiš dobijaš ulogu“, najbolje je prihvatiti ulogu i prepustiti joj se, ne otimati se kako se otimao glavni lik. On je pametan, mladi dečko, koji živi u zemlji koja se nosi sa sličnim problemima kao i sve u našoj regiji. On ne želi biti prilagođen, zna šta to znači, za njega bi značio opstanak, ali on to ne želi. Zaista mislim da će biti vrlo zanimljivo.

O predstavi „Igrajući žrtvu“ dosta se pričalo. Komad je postavljan u zemljama regiona, evo sada i Tuzli. Zanima me koliko je za publiku bitno da poznaje tekst prije gledanja predstave i na koji način ste ga pripremili za tuzlansku publiku?

- Ne nužno, svi smo čitali dramske klasike, što po neki put može stvoriti predrasude. Tekst se može postaviti na različite načine. Najklasičniji tekst se može postaviti suvremeno, sve je stvar redatelja i njegovog viđenja teksta. Ova predstava se može raditi vrlo ozbiljno, i sa tragičnim ishodom i kao totalnu komediju, a ja sam hvatala balans, nisam se htjela odreći ozbiljnosti, isto tako htjela sam ostaviti prostora i za komiku koju vidim svaki put kada pročitam tekst.

Zadnje dvije decenije u Bosni i Hercegovini, a i zemljama regiona, jako su popularne takozvane „sapunice“. Prvo su se povezivale sa trećerazrednim glumcima i režiserima, međutim, jasno je da sapunice rade i dobri glumci, sa akademskim diplomama. Šta mislite o tome, i da li biste prihvatili režiju sapunice?

- Da meni neko ponudi da režiram sapunicu, mada bih se prije uhvatila filmske režije, ja bih vrlo otvoreno i iskreno priznala da to radim zbog novca.
Braća Presnjakov (Vladimir i Oleg) spadaju među najznačajnije i u svetu najizvođenije savremene ruske dramske pisce. Oni su istovremeno pisci, scenaristi, reditelji, producenti i često i glumci u svojim komadima.
Svoje dramske tekstove pišu u „četiri ruke”. Majka im je iz Irana, otac iz Rusije. Oleg Presnjakov je rođen 1969, a Vladimir 1979. Obojica su završila Uralski državni univerzitet „Maksim Gorki“ u Sibiru. Vladimir je magistar, a Oleg doktor filoloških nauka. Dugo su predavali na istom Univerzitetu, Oleg teoriju književnosti i filologiju, a Vladimir teoriju književnosti i psihologiju. Žive u Jekaterinburgu, na Uralu, gradu u kojem živi i Koljada. Na Univerzitetu su osnovali omladinsku teatarsku grupu za produkciju eksperimentalnih predstava.
Idemo otvoreno, da postavite pitanje svima koji snimaju sapunice, da li bi taj isti posao radili da su plaćeni kao u kazalištu, vjerujte da ne bi. Rade to isključivo radi novaca i to je u redu, i to je pošteno. Naši i vaši glumci nisu plaćeni toliko da im posao u kazalištu omogućava normalan i lagodan život.

Sumnjam da postoji grad u regionu gdje vas neće gledati kao unuku Josipa Broza Tita. U Tuzli, vjerovatno ste to i primijetili, to je još više izraženo. Koliko vam je prezime Broz otvaralo, odnosno zatvaralo vrata? I kako se sa tako poznatim prezimenom, uslovno rečeno, normalno živi?

- Pa mislim puno manje puta nego su mi u životu postavljali ovo pitanje sam bila u situaciji da o tome razmišljam. Možda jeste i bilo nekih situacija, kočnica ali ja to prezime nosim gotovo 44 godine, naučila sam na sve to. Dobro se osjećam u svojoj koži, jako sam ponosna na svoga pokojnog djeda, svaki dan mi sve više fali, prenijela sam tu ljubav i na svoju Saru i to je to, ne znam šta bih još rekla na tu temu.

Uz zahvalnost Saši Broz na odvojenom vremenu recimo i to da u predstavi "Igrajući žrtvu" glume: Nedim Malkočević, Remira Osmanović, Milenko Iliktarević, Alisa Brkić, Nenad Tomić, Elvira Aljukić, Edis Žilić, Midhat Kušljugić i Ivana Pekunić.
Scenu radi Dragutin Broz, kostime Marta Čopo, muziku Borna Šercar, rasvjetu Saša Mondecar, dramaturg je Dragan Komadina, pomoćnik rediteljke Midhat Kušljugić.

S.M.

Osmrtnicama ba smrtovnice