TUZLARIJE - KULTURAOdržana promocija knjige ˝Prijelaz za divlje životinje˝ U konkurenciji za književnu nagradu "Meša Selimović" prošle godine je bila i knjiga "Hotel Zagroje" koju je napisala Ivana Simić Bodrožić. Nagradu nije dobila ali je to knjiga koja je doživjela veliki uspjeh te je prevedena na mnoge jezike. U knjizi se govori o djevojčici koja odlazi iz ratnog Vukovara, o iščekivanju vijesti o ocu i traženju prostora za sebe, kako fizičkog tako i duhovnog. Rođena u Vukovaru 1982. godine, Ivana Simić Bodrožić pisala je o svojim iskustvima iskreno, emotivno i snažno, iz perspektive djevojčice ali i odrasle osobe.  Prema riječima Drage Glamuzina, izdavača koji je danas govorio na promociji, teško je bilo nakon takve knjige napisati bilo šta. Ivana Simić Bodrožić se odlučila za poeziju, te napisala knjigu "Prijelaz za divlje životinje" koja se djelimično naslanja na tematiku romana ali autorica piše pjesme koje govore o njoj kao majci dvoje djece, svojoj majci, sebi. Knjiga je podijeljena u cikluse "Dječje pjesme inspiriranim iskustvom majčinstva", "Mamine pjesme", "Tatine pjesme", "Prijelaz za divlje životinje", "Skriveni fajl". Na promociji održanoj danas u Ateljeu Ismet Mujezinović, autorica je čitala neke od pjesama, u kojima se osjeti njena iskrenost kao i emotivnost. Prema riječima promotora, kada se pročitaju sve pjesme onda se osjeti i strah koji prožima autoricu dok brine o svojoj djeci, životu i onome što on nosi. Nikada nećete saznati koliko vas volim Koliko uživam u mirisu sjajne trake sline Koja se rasteže između tvoje brade, Niz vrat, do okovratnika majice, Dok uplakan histerično vrištiš Kako mi više nećeš biti sin, Imaš tri godine i zgazit ćeš me biciklom. Nikada nećete saznati koliko vas volim Kad navečer uđem u sobu da te još jednom pokrijem, Preplavi me strah od onih koji će ti ući u život Uvijek si otkrivena Nekad skineš i donji dio pidžame, Spavaš s isturenom golom guzom Grizla bih i ljubila to moje mekano meso, Samo je moje. Nikada nećete saznati koliko vas volim Dok sjedite jedno pored drugog Na mašini za pranje rublja, okupani i mirisni Usred ove prljavštine, Dok režem dvadeset noktića, Odumrlih stanica vaših malenih tijela. Samo prema smrti idemo. Nikada nećete saznati koliko vas volim Jer sam previše umorna Od ujutro vičem Jer predugo ulazite u auto Jer nisam ono što ćete htjeti da budem Jer lažem o svijetu u kojem živite Jer lažem o sebi i drugima Jer ne znam bolje. Nikada nećete saznati koliko vas volim I kako se spremam, jednoga dana Da vam se prestanem miješati u život.  Moja mama je pušila travu Za svoj pedeset i šesti rođendan Moja mama je pušila travu. Sa sedamnaest godina je počela raditi S devetnaest se udala S devetnaest je rodila Prvi put S trideset šest je ostala bez posla S trideset šest je ostala poluudovica S četrdeset je ostala bez oca S četrdeset i tri me zadnji put ošamarila S pedeset jednom je postala baka Prvi put S pedeset i tri je ostala siroče. Trećinu života ne spava. Sjedimo tako za stolom, Pušimo svi troje, ona, moj muž i ja, Kaže, pa ja ništa ne osjećam, Kažem, pa ti ni ne možeš više ništa osjetiti. A pogledaj vas dvoje, oči vam se cakle, Cakle se i tebi, mama, samo se ne vidiš, A to je prvi znak da te lupa. Ja sam razvaljena, ali ne želim da ona to vidi, Pred njom sam sabrana, Velika i iskusna, Meni isto trava ništa ne može, Opaka sam i zajebana, još više nego ona. Kroz dvije pjesme o djeci i majci vidi se ta Ivanina ogoljena iskrenost, a prema riječima izdavača bilo je puno komentara vezanih za pjesmu koju je nazvala „Moja baka nikako da umre“. S.M. |