TUZLARIJE - KULTURAXIX Tuzlanski pozorišni dani 2012. ˝NORA NORA˝ - predstava Bosanskog narodnog pozorišta Zenica XIX Tuzlanski pozorišni dani 2012 se večeras (subota, 15.09.) nastavljaju sa predstavom Bosanskog narodnog pozorišta Zenica NORA NORA. Uloge: Nora 1: LANA DELIĆ Nora 2: SNEŽANA VIDOVIĆ Helmer 1: ENES SALKOVIĆ Helmer 2: SAŠA HANDŽIĆ (Naslov originala: Nora Nora) Prijevod: Josip Osti Režija: LAJLA KAIKČIJA Scenografija i kostimografija: SABINA TRNKA Koreografija: SEMIR ŠERIĆ Adaptacija i komponovanje muzike: IGOR KASAPOVIĆ Producent: HAZIM BEGAGIĆ Izvršni producent: ADNAN REŠIĆ Inspicijentica: SABINA GLOGOVAC O predstavi ŠTA JE BILO POSLIJE? Prošlo je više od sto trideset godina kada je Ibzenova Nora u finalu trećeg čina – pošto je rebelski, neobuzdano, van građanski upristojene, „zadate“ koreografije, otplesala tarantelu i izrekla onu već anegdotski klasičnu rečenicu/eksploziju ( Sjedi ovdje, Torvalde, nas dvoje imamo o mnogo čemu da razgovaramo...) – zalupila vrata lutkine kuće i: otišla.  U društveno angažovanoj optici „oca moderne drame“, Nora, dakle, ovim činom, strgavši, prije svega, košuljicu svojih socijalnih funkcija (majka, supruga), u svoje tijelo, sada lišeno funkcija (majka, ljubavnica) vraća Biće (Žena) i – tako osvaja Slobodu. (Ali, nota bene, vrijedi se iznova opomenuti da je još Ibzen rezolutno upozoravao i insistirao da njegov komad nije „o pravima žena“ i kao svoj osnovni cilj postavlja „opis ljudske prirode“; jednostavno, norveški dramatičar je bio indiferentan prema ekskluzivitetu „ženskog pitanja“, osim kao metafori za individualnu slobodu, pa je, shodno tome, i Nora, ni kriva ni dužna, posve „nabijeđena“, ušla kao heroina u feministički Pantenon.) U međuvremenu, ne samo kod uljuđenih Hiperborejaca na dalekom sjeveru, nego, bogme, i u postojbini Hasanaginice, ovaj socijalni nivo Norine drame, u načelu, moguće je razriješiti i jurističkom rutinom. (Što, opet, naravno, ne poništava, ne rješava krupno, pregolemo pitanje i postojanje svekolike savremene socijalne drame!) Ostala je, dakle, ona viša, nipošto podrazumijevajuća, egzistencijalno obavezujuća, antropološka razina i pitanje: šta je bilo poslije?  Već samim naslovom (koji je na slovenačkom jeziku mnogo više od efektne jezičko-stilske igre/dosjetke: „Luda Nora“), jasno pokazujući da se oslanja i referira na Ibzenovo remek-djelo, Evald Flisar se, svojom crnohumornom dramom Nora Nora, pridružuje široko razuđenom literarnom „bratstvu“ (od, na primjer, teksta Šta se dogodilo kada je Nora napustila svoga muža i stubove društva koji potpisuje nobelovka Elfride Jelinek /1979./ pa sve do našeg Safeta Plakala i Lutkinog bespuća /1991./) koje pokušava pronaći autentičan odgovor na netom postavljen upit. Na (samo)ironičnoj, zapravo, ciničnoj, postmodernoj Flisarevoj sceni ne zatičemo, naravno, Noru u „samospoznaji“ koju je, gotovo happy ending-ovski, obećavao Ibzenov tekst, nego dva para (Noru 1, manikirku sklonu alkoholu, i Torvalda 1, patologa, sa pomalo „otkačenim“, kinky seksualnim željama, te Noru 2, medicinsku sestru, zagovornicu zdravog života i Torvalda 2, hipohondričnog prevodioca), koji biraju literarna imena iz Ibzenove drame, nadajući se da, ipak, „život neće oponašati umjetnost“. Zatičemo ih kako žive u istom stanu/prostoru, bojnom polju, vodeći isprepletene paralelne živote, kao junaci ljubavnog četverougla – dramaturški uokvireni egzistencijalnom arhitektonikom triju rječnika (Rječnik novih riječi, Rječnik klišea i Rječnik tišine) koji, sa savršenom tačnošću, detektiraju i opisuju likove duboko obilježene osjećanjem praznine – i kako očajnički pokušavaju naći smisao ljubavi, života, svojih vlastitih želja. Pritom, Flisar je podjednako zainteresovan i za privatni svijet ženskog i muškog osjećaja emocionalne nemoći falsifikovane egzistencije, nemogućnost autentičnog kontakta u životima koji su na svim razinama „kopije“ onoga što je još davno Hajdeger označio kao „se“ (Man): „govori se“, „živi se“... Za razliku, dakle, od Ibzenove drame u kojoj muški princip (Norin otac, Torvald) vodi, oblikuje i određuje Norin život lutke, sad, vijek poslije, u očigledno izmijenjenom kulturno-povijesnom pejsažu, gledamo, govoreći u terminima moći, posve ravnopravno podijeljene uloge između polova, čak se klatno aktantske dinamike igre dobrano pomjera na Norinu stranu. I to je, ako baš hoćemo, ona dobra vijest u ovoj Flisarevoj „priči“. A loša? Teško će se, bogme, i ovako, „ravnopravni“, ibzenovski „junaci našeg doba“, u skoro vrijeme, „izvući“ iz sopstvenog, zamrznutog pakla beketovske „loše beskonačnosti“. Nedžad Fejzić |