TUZLARIJE - KULTURAKad tešanjski jaganjci utihnu...  Prošle je srijede umrla jedna divna, hrabra, mlada žena. O njezinoj smrti nisu pisali niti govorili na dnevnicima, radiu, web portalima... Koliko je hrabra, dobra, pametna, kreativna i snažna bila, znaju samo njeni najbliži.
U sestrinstvu majki, njezina je smrt značila isto-danas sam tu, sutra možda i nisam. I onda smo sve pomislile na svoju djecu i rasplakale se nad svetom vatrom majčinstva. Moje rečenice skreću u patetiku ali, to tako jeste i ja ne mogu naći druge u mojoj glavi. Sigurna sam da se svaka od nas, rastužena njenom izgubljenom životnom bitkom, u strahu zapitala u kakvom to svijetu odgajamo našu djecu? Jesmo li ih naučile i zaštitile dovoljno? Što bi bilo s njima da nam se nešto dogodi? Nekako u isto vrijeme, na web portalima su osvanuli citati iz slikovnice nad kojima se počela zgražavati naša javnost. Jaganjci koji izgledaju kao pregažena djeca, brutalni opisi klanja u literaturi namijenjenoj najmlađima zgrozili su i podigli na noge kako roditelje tako i brojne književne kritičare. Zar slikovnice ne bi trebale oslikavati ljepši, bolji i pravedniji svijet? Kako su to recenzenti mogli dopustiti? Koje su škole završili pedagozi koji misle da to nije ništa strašno? Onda je loptica iz kioska na kome se slikovnica može kupiti odskakutala u škole. Doista, što se to događa u današnjim školama? Pored truda koji moje kolege ulažu u svoj posao, ljubavi, energije, uvijek se nametnu i pitanja: Iz kakvih udžbenika djeca uče? Odaberu li recenzenti uvijek baš one najbolje? Udžbenik dijete mora kupiti, za razliku od slikovnice. Kako je moguće da Venecija tone već u osnovnoj školi? Kakvi su ti školski programi? Kako je moguće da se oni koji su najodgovorniji ne pojavljuju na Festivalima stvaralaštva djece za čiji su školski napredak direktno i indirektno odgovorni ali zato zdušno đipnu s cajkama na Oskaru popularnosti? Neka cajki i Oskara ali, nisu li djeca ta kojima se prvim treba pokloniti? Zar nisu ona budućnost koja nas čeka, naredno „koljeno“ ljekara, pravnika, radnika, ... Sve je više nasilja među vršnjacima. Zašto stručnjaci nešto ne učine? Odgovor bi, između ostalog, mogao glasiti: -Suviše gledaju crtiće! „Malo“ dođu u diskurs nasilna i nenasilna komunikacija. Stvarno! Ako duže gledate igru djece iznenadit ćete se koliko tu japanskog ima. I ona loptica opet skoči sada u redakcije medijskih kuća čiji ograničeni budžeti ne mogu platiti kvalitetne dječje programe pa se oslanjaju na umjetnost Istoka koja do nas dođe, nažalost, u najgorem izdanju. Silni Bakugani, Yu-Gi-Oh i slični preplavli su male i velike ekrane. Jeste li pogledali neku od epizoda crtića koji se zove Dragon Ball? Gledala sam nedavno reportažu o dječijem programu u Finskoj. Čudo jedno od odgovornosti, brige za najmanji detalj i uloženih sredstava. Ništa se ne prepušta slučaju. Ali, Finska je Finska a mi smo malo podalje, južnije... Moja generacija radovala se Nedjeljnom Zabavniku, Jelenku, Branku Kockici... Nove su generacije malo više prepuštene Sulejmanu Veličanstvenom. Što ćemo s Internetom?! -uzvrate tv-kuće. U kasnim satima djeca su na internetu. Tamo su izložena svemu i svačemu. Doista, mnogi roditelji misle kako su djeca „divno“ zbrinuta dok u svojim sobama surfaju pomoću računala na kojima nije instaliran niti jedan program koji djecu štiti i omogućava „roditeljsku pažnju“. Koliko su i sami informatički (ne)pismeni za razliku od malenih hakera s kojima žive pod istim krovom? U binarnom svijetu bez granica, djeca su, uglavnom, prepuštena sama sebi, nespremna na zamke pedofila, izložena novoj vrsti nasilja putem facebooka i sličnih društvenih mreža na kojima samo nastavljaju započeto u školskim hodnicima. Imaju još jedan teren koji, nerijetko, koriste za najokrutnija „zadirkivanja“. Porno stranice, kečeri, nasilni snimci i raznorazni okrutni klipovi su im na „izvolte“, ne moraju kupiti nikakve slikovnice. Već u prvim razredima ne ispuštaju iz ruku androide preko kojih baš i ne listaju Wikipediju. I loptica opet skokne, ovaj put natrag roditeljima. Kako je moguće da ne znaju što im djeca čitaju, gledaju, kakve linkove otvaraju na internetu? Provjere li to ponekad? Zašto se sve više odgovornosti prebacuje učiteljima, pedagozima, stručnjacima? U nekim drugim vremenima knjiga se teško mogla objaviti a da ne prođe kroz sito i rešeto književne kritike koja nije bježala od objektivnosti. Imamo li danas takve književne autoritete koji vedre i oblače na književnom nebu? Na koji način se biraju pjesme i priče za antologije, lektire, udžbenike... Dobru književnu kritiku možete kupiti za nekoliko stotina km. U njoj ćete, kao i svi ostali, biti budući Nobelovac, nebrušeni ili brušeni dijamant, nevjerovatan talenat…I svi će vas čitati, barem kompletna familija. Ako vam roditelji “dobro stoje” objavit ćete prvu knjigu još u nižim razredima osnovne škole uz najsjajnije kritike za razliku od onih koji imaju isto ili i više talenta ali nemaju para. Ako ste djetinjstvo s talentom pregurali i stigli u “zrele” godine onda ćete imati nekoliko varijanti koje se odnose na objavljivanje toga što pišete. Ili ćete biti nagrađeni pa će vam rukopis objaviti tako, samo što se na popisima nagrađenih nekako suviše vrte ista imena. Ali, to mora da je slučajnost. Druga varijanta je da rukopis objavite plaćajući troškove sami odmah ili “na teku”, uz otplatu na rate pa polako, polako, polako…otplaćujete dug štamparijama. Koliko ima ovih polako, ovisi od štamparije i vaše sposobnosti da knjigu prodate kao i od kvaliteta same knjige. Treća je da se dobro udate ili oženite, nađete sponzora, “prokljuvite” kakav međunarodni ili domaći fond… Ima i ona da pišete a ne objavljujete ali je to samo u slučaju krajnje nužde. Knjige koje odgovaraju visokim standardima nisu baš jeftine. Vrhunski ilustratori su skupi kao i papir, kolor, tvrde korice...Na roditeljima je hoće li je ili neće kupiti. Nekima nije žao dati novac za dobru knjigu, neki “prevrnu” očima kada im se ponudi knjiga koliko god da košta…ovisno od toga do kojih vrijednosti drže. I tako, uz bezbrojna skretanja, stigoh ja i do naše Magdalene iz Tešnja. Da je pogriješila, jeste ali, kad već bacamo kamenje, možda bismo trebali razmisliti i o tome gdje smo svi mi u tom mozaiku odgovornosti kao roditelji, učitelji, državne institucije, medijske kuće, web portali, književni kritičari, pisci? Čak i najmanji od nas, kako kaže Gandalf, može promijeniti budućnost. Zato bi, barem kada su djeca u pitanju, uvijek trebali imati na umu vlastitu roditeljsku ili profesionalnu odgovornost. Jagoda Iličić |