TUZLARIJE - KULTURAKritika za predstavu ˝Nek mu je laka crna zemlja˝ Teatarski žurnalizam Piše: Vojislav Vujanović  Ljiljana Blagojević je u predstavu sa naslovom uzetim iz folklornog arsenala «Nek´ mu je laka crna zemlja», investirala svoj veliki glumački ugled i to je, bez sumnje, urodilo plodom: na predstavu dolaze i oni koji se, tek na mahove, nađu u gledalištu. A time se postiže osnovni cilj: materijalni efekat! Ako je naslov uzet iz folklornog arsenala, tema je internacionalna, korištena obilno u svjetskoj drami, koju je autorica Vida Crnčević Basara obojila spektrom srpskog ambijenta i time je svela u uži krug lake prepoznatljivosti.  To je komedija, zasnovana na bizarnom motivu: dvije žene, supruga i ljubavnica su se našli na sahrani muža i ljubavnika i, u dijalogu tzv. «duodrame», razmjenjuju replike, ponekada istinski površne, ponekad uspiju dosegnuti i ravan izvjesne sentencioznosti. Komika ima svoja tri izvorišta: komika koja istječe iz same karakterologije likova, komika uslovljena situacijom, a njime se pridružuje i verbalna komika, komika nekog srpskog kraja u kojem je akcenat bitno pomjeren i u kome, kako jedna od junakinja kaže, «imaju samo tri padeža». Ljiljana Blagojević tumači stožerni lik – suprugu upokojenog Kostadina. Njegovom imenu junakinje daju različite hipokorističke varijenate: Kostica, Kosica i ko zna kako još. Međutim, glumica, koja sadržajem ispunjava sadržaj drame i formulira komičke efekte jeste lik ljubavnice, kafedžike po zanimanju, glumica Sonja Kneževeić. Zanimljiva je ova glumica, sada već u godinama za uvažavanje. Međutim, imao sam prilike vidjeti je u njenom prvom angažmanu, na Dubrovačkim ljetnjim igrama, kada je ona, kao šesnaestogodišnja djevojčica tumačila Ofeliju sa Radom Šerbedžijom kao Hamletom i u režiji Dine Radojevića. Bila je Ofelija sa nizom insignija kojima ju je određivao veliki Shakespeare, djetinjskog sanjalačkog izraza lica i sa živim očima u kojima plamsao žar predviđanja svoje sudbine. Stiže ona iz duboke daljine sjećanja i sada je vidim u ulozi jedne sredovječne žene, sa sijedom maskom, ali u otmjenom kostimu, mada sa očuvanim ruralnim karakteristikama nekog srbijanskog kraja, sa govorom od «tri padeža», živahnom, podsticanom filozofijom neuništive životne radosti, koju može posjedovati samo biće koje se nije istrošilo raznim preturbacijama modernog života: ona je kafedžika i ne traži ništa iznad šoljice za kafu kojom opslužije svoje komintente, i podaje se onim muškarcima u čijem društvu doživljava životnu katarzu, očišćenje od bilo kakvih sumornih misli. Lijepe su njene replike – sentence u kojima izlaže tu svoju filozofiju životnog radovanja. Ima takvih likova po srbijanskim ruralnim prostorima i autorici drame Vidi Crnčević Basari nije bilo teško naći lik koji bi joj poslužio kao prototip njenoj junakinji.  Lik Ljiljane Blagojević je u suštoj suprotnosti. Autorica joj nije dala određenje porijekla, ali je, po načinu reagiranja, moguće ustanoviti da je ona davno presjekla pupčanu vrpcu svoga porijekla, ali nije dospjela i do strogih urbanih prostora velikog grada: zadržala se tu, na razmeđu ta dva pola, na predgrađu, kako se najčešće zove taj poluurbani prostor, izvorište svih mogućih kompleksa kojima se čovjek može opteretiti. Ona je završila atraktivni studij etnomuzikologije, koji je trebalo pridonijeti snažnoj emancipaciji. Ali je on postao hrpa neostvarenih drugih ambicija, nema posla i udaje se za pravnika sa vjerovanjem da će se on osloboditi činovničkog pjesta sekretara neke osnovne škole, ali se ni to nije ostvarilo i ona je postala prazna školjka bez emocija, bez ljubavi a i bez materijalne opskrbljenosti. Muž, koji je trebalo da bude arhimedovska poluga za njen odskok u svijet visokih građanskih načela, slomio se i ona je ostala na brisanom prostoru i jedino mjesto gdje može isprazniti svoje tegobe, jeste muževljeva ljubavnica, kafedžika Radojka. Ali se i ovdje supčila sa nepremostivom preprekom: Radojka sve njene bjesomučne napade koristi da ih prevede i komičke obrte, figure koje su ceptile od neposredne životnosti, bez težnje da bude nešto drugo osim kafedžike, ona optužbe da je preljubnica preobražava u komičke efekte iz kojih isijava bitno dugačija energija osim očekivana: ona prihvata ljubav Kostadina i zbog sopstvenog zadovoljenja, ali da bi olakšala životne tegobe svojoj suparnici. Samo će u jednoj prilici iznevjeriti sebe kada, osmog marta išeta na Kalemegdan sa svojim ljubavnikom i poželi da joj kupi lizalo od staklene vune i da je odvede u zoološki vrt. I – tada mu se pojavljuje supruga! Komika Sonje Knežević je skakutava, poput ljeskanja brdskog potočića. To komičke ljeskanje se oglda i u načinu formulacija njenih replika koje joj ili presijeca njena protivnica ili ih i ona sama nije u stanju dovršiti. Sva moguća tumačenja smijeha nisu uspjela pronaći njegove korijene i mi ga prihvatamo kao nagonsku potrebu da dovršimo ono što drugi nisu u stanju da dovrše. Ali u komici Sonje Knežević ima još jedan elemenat koji njenu komiku čini dovršenim scenskim činom: ona u svoju komiku unosi punu svijest o njenoj efektnosti, ali, istovremeno, očuvava joj i onaj nužni spontanitet bez kojeg bi ona postala prezna ljuštura. Sonja Knežević ne tumači svoju junakinju kao jasno isprofilirani karakterološki lik, mada bi svaki portretista vrlo jasno ocrtao njen «kroki», ona ga rastvara na hiljade sitnih ljeskavih trenutaka i onda kada se ustobočava pred svojom protivnicom, ali, najčeće, kada optrčava oko stola usitnjenim koracima da bi se našla na suprotnoj strani i tako izbjegla « klinč», ljekanje se uvijek opredmećuje kada ga sa distance posmatramo, sve to zna Sonja Knežević i daje mu gotovo začudno scensko tumačenje. Sonja Knežević je istinski protagonista ove predstave.  Lik Ljiljane Blagojević, već smo rekli, jedan malograđanski tip koji bi se htio osloboditi svoga zmijskog svlaka neustvarene građanke sa širokim konformisličkim zahtjevnostima koji ostaju samo «pusti», san, ona je zatvorena, bez razvijenog emotivnog sustava, bez osjećanja bliskosti, bez ljubavi, bez osjećanja vezanosti za muža. Muž je samo sredstvo za postizanje određenih konformističkih ciljeva, a pošto do toga ne može doći, ona mu otvara puteve prema drugim ženama, spremnim da mu pruže ono što mu uskraćuje supruga: on traži zadovoljenje na drugoj strani i postaje, zapravo, tragički lik, što je vidljivo iz scene njihovog trojnog susreta na Kalemegdanu. Međutim, autori predstave su narušili sve što su do tada gradili: u završnom činu izvode na proscenijum mladu atraktivnu ženu, kao treću njegovu ljubavnicu i tako ga promeću u ženskaroša, čovjeka bez lica koji trabunja po svom životu bez ikakvih orijentira. ( Efekat je izveden zbog onog što smo naprijed istakli: postizanja materijalnog cilja. Momenat je uzet iz nesagledivog prostranstva tako zvanog ogavnog turbo – folklora koji nas sunovraćuje u punore neukusa i primitivizma) Pošto nema imena kostimografa, pretpostaviti je da su njegovi autori ili reditelj – pisac Vida Crnčević Basara ili Ljiljana Blagojević. U svakom slučaju, urađeni su sa besprijekornim ukusom. Tuzla, 2. 4. 2013. |