TUZLARIJE - KULTURA

01.04.2013.
Vojislav Vujanović o ˝Klovnijadi˝
Igra umijeća i unutarnjeg zadovoljstva


Oba elementa, istaknuta u naslovu, vezuju se za Željku Kičić, balerinu izgrađenog profila, gracioznu u svojim prirodnim datostima i spremnu da, sa punom ozbiljnošću, pristupi realizaciji jednog scenskog potpurija sa ljudima koji, možda, do ovog trenutka, nisu ni imali doticaja sa baletnom umjetnošću.



Željka Kičić je iz svog izgrađenog profila, izdvajala dionice, dostupne njenim saigračima, formirala priču i ponudila je najmlađim Tuzlacima, omogućujući time, da se i oni nađu u gledalištu, da probude svoj interes za teatar čiji će gledatelji u dogledno vrijeme, bez sumnje, i sami biti.

Neki od njih će se, možda, otisnuti rijekom ove umjetnosti, postati glumci ili baletni umjetnici, biti stožernici u očuvanju tradicije koju utemeljuju sadašnji akteri na čelu sa svojim mentorom, Profesorom Vladom Keročevićem.) Gledao sam jednu petogodišnju djevojčicu kako je sama, prije predstave, izišla na pozornicu i izvodila figure koje je sama izmaštavala).

Svoju predstavu su nazvali, skromno, «Klovnijada» s obzirom na kostim i masku klovnova koje su koristili. Ipak, predstava je nešto više od toga. Istina, ona je zasnovana, naoko, na improvizacijama, pa ipak, sloboda improvizacije je ovdje uokvirena figurama baletske umjetnosti, bez obzira na način kako su one oblikovane. Kostimi i maska su samo posrednici da se, na neposredniji način, prime zbivanja na sceni.

Dakle i kostim i maska su posrednici između onoga što je Željka Kičić unijela u svoju storiju i što su dvojica glumaca Teatra «Kabare» iz Tuzle pristali da, uz njenu pomoć, oblikuju u vizalni spektar koji je plijenio pažnju malih gledalaca. To su Haris Šertović i Emir Sulejmanović.

Voljnost Emira Sulejmanovića treba posebno cijeniti. On pristaje, poslije izvrsnog tumačenja Odiseja u istoimenoj predstavi, čijoj smo praizvedbi prisustvovali na otvorenju ovogodišnjeg Festa, da se nađe u kreatorskoj ulozi u ovoj predstavi. Njegovo baletno neiskustvo je Željka Kičić iskoristila i postavila ga u središte priče kao Nespretnjakovića nad kojim svoje obijesne zađevice izvode Haris Šertović i sama Željka. Oni mu zadaju zadatke koje on ne može izvesti i u tim nespretnostima stvaraju komične figure.

Haris Šertović također nije baletni umjetnik, ali neke druge preokupacije, kojima se bavio i koje su, na bilo koji način bili u doticaju sa baletom, omogućili su Željki Kičić da ih do izvjesne mjere rafinira i dogradi i, uistinu, on je bio u stanju izvesti neke lagane baletne figure, da ih usaglasi sa zahtjevima Željke Kičić i omogući da se situacije sa nespretnostima Emira Sulejmanovića ostvare ljupke scenske situacije, nabijene smijehom.

Željka Kičić se strogo čuvala da ne prijeđe granicu mogućnosti svojih saigrača, samo bi, katkad, bljesnula svojim znanjima, izvela neku složeniju baletnu figuru, zadivila i one koji su iskoračili iz djetinje dobi, pokazala izvornu baletnu dragost i ponovo se vratila u uspostavljenu prethodnu ravan. Ona igra cijelu predstavu sa ljupkim osmjehom koji se ugrađuje u igru. Šteta što se obilatije ne koristi njena baletska umjetnosti, bilo da se ukomponuje u druge predstave, bilo da se sama nađe na teatarskom podijumu Teatra «Kabare» u Tuzli.Bio bi to, bez sumnje spacifičan doživljaj, a i repertoarska razuđenost bi bila podignuta za izvjesnu potenciju više!

Vojislav Vujanović


Osmrtnicama ba smrtovnice