TUZLARIJE - KULTURAKritika četvrte predstave TKT Festa ˝Ja i ti˝ Bitef teatar Film u tetaru Piše:Vojislav Vujanović Igrivost je osnova ove predstave. S razlogom. Ona je mamac za gledalište koje prihvata njenu zavodljivost, prepušta joj se, a to prepuštanje se transformira u zadovoljstvo i – efekat je postignut: gledalište aplaudira i na otvorenoj sceni i na kraju. Igrivost ima svoja dva lica: ona je pozitivna kategorija u teatarskoj umjetnosti kada je nosilac smisaonog sloja predstave, ali i strana ispraznog kada se zasniva na samosvrhovitosti. U ovom drugom slučaju, igrivost se zasniva na virovitoj izmjeni scenskih slika i situacija, preinačavanja identiteta glumaca nekim efektnim obrtom, promjenom nekog kostimskog detalja, glasovnim modulacijama, pa, čak, permutacijom žene u muškarca i obratno.  Sve smo to vidjeli u predstavi «Ja i ti» gdje je, već u samom naslovu, došlo do izvjesnog poremećaja ravnoteže budući da je uobičajeno da se drugo ili treće lice uvijek stavlja ispred prvog lica ( Ti i ja). Može se reći da se insistira na sitnicima, ali, ako se radi o sveopćim permutacijama, neka i ovu činjenicu ugradimo u opću sliku. Predstava predstavlja preradu filmske storije «Šta se desilo sa Baby Jane?» koji je, svojevremeno, zadivljivao filmsku publiku. Ali prevođenje filma u teatar, pa i obratno, rijetko je kad davao vidnijeg ploda. Obično se izgubi ona duhovna komponenta, ostaje samo kostur kojem je teško ugraditi novi duh da bi se uspostavila ravnoteža. Autori i akteri predstave su dvije beogradske glumice: Branka Stojković i Olivera Viktorović – Đurašković. Uz njih se pominje i ime Mirjane Karanović, naznačena kao supervizor izvedbe. U svojoj notici za afišu je, između ostalog, zapisala da je predstava nastala iz «njihove potrebe», potrebe ovih glumica da se vrate na beogradske scene sa kojih, već duže vrijeme, odsustvuju. Predstava je zasnovana na priči o dvije sestre, jedne vezane za ortopedska kolica, i druge koja se ne može odvojiti od nje. U tako skučenom životnom prostoru dolazi do međusobnog trvenja, odnosa mržnje, pakosti i ustrajnog, bezuspješnog nastojanja da se iziđe iz toga začaranog kruga. Međutim, to je osnovni motiv koji se obogaćuje nizom drugih motiva da bi se postigao osnovni cilj: da se igrivost zaošija uzavrelim promjenama scenskih situacija koje su iziskivale od glumica da mijenjaju svoje identitete u nizu mogućih varijacija, promjenom nekog kostimskog detalja, i zaošijanim glasovnim modulacijama koje se ponekd uzdižu do histeričnih vriskova, iskazivanja netrpeljivosti i mržnje. Međutim, česte izmjene situacija i traženja mogućnosti da se ispune nužnim sadržajem, dovodi, neminovno, do određene shematike u traženju i raspoređivanju skupljenih elemenata, unaprijed sračunatog efekta koji treba postići, možda, u pojedinim situacijama, i predvidljivog, ispod čijih glumačkih egzaltacija se osjeća – praznina. Glumice su ispoljile široki raspon svojih glumačkih mogućnosti, naročito Olivera Viktorović – Đurašković, ali je, ipak, krajnji ishod – jedna predstava za tekuću upotrebu, bez potrebe da se pamti. Mada, da još jednom ponovimo, predstava je postigla svoj cilj: izazvala je u gledalištu zadovoljstvo svojim alternacijama komičnog i tragičnog, ali bez one svevremene životnosti koju susrećemo, recimo, u dramama Branislava Nušića gdje se komičko i tragičko ne samo da se alterniraju već se, uvijek, međusobno kontekstualiziraju očuvavajući svoju besmrtnost ma u koje vrijeme ih prenijeli! Da li su, Branka Stojković i Olivera Viktorović – Đurašković uspjele skrenuti pozornost na svoje glumačke mogućnosti? Tuzla, 31. 3. 2013. na Uskrs Vojislav Vujanović |