TUZLARIJE - KULTURAKritika predstave Dejavu Pjesnik pokreta Piše: Vojislav Vujadinović Pokret: elegancija, smisao, ljepota Tijelo kao grafem, ali i pisaljka kojom se ispisuje taj grafem. Tijelo, koje se oslobodilo svoja materijalnosti, preobrazilo se u spiritualističku seansu, u mistički čin. Uistinu: šta može čovjekovo tijelo koje se oslobodi svojih fizičkih naslaga, svoje materijalnosti i postane tako pokretljivo da mu i nisi u stanju dokučiti kraj. Stari Heleni su tu njegovu moć nazvali sveopćom snagom – panteizmom, i, kada su ga povezali sa mimom – pokretom dobili su složenicu – pantomima, kao svojevrstan vid teatarskog govora iz kojega je isključena riječ, riječ kao nedovoljno plastično sredstvo za izricanje upravo onih tananih tajni koje graniče ili ga upijaju u sebe – spiritualizmom. To nam je, pri kraju desetodnevnog trajanja TKT – festa u Tuzli, demonstrirao mladi švicarski umjetnik – pantomimičar Damir Teparić – Dantes. Iz imena mu se daje zaključiti da je umjetnik iz naših prostora. Rođen je u Bijeljini, a majka mu danas živi u Tuzli. Ovaj vrsni umjetnik europske širine, kao što je bio i njegov učitelj, čuveni pantomimišar Marso, odziva se, već četvrti put, organizatorima ovog festivala, s radošću dolazi ovamo i pokazuje nam jednu umjetnost koju nismo u prilici vidjeti je u našim prostorima, sa ustrajnim osmjehom, koji se oslobađa maske clowna na licu i obasipa nas i ljepotom koja zrači iz njegovih pismena koja utiskuje u prazni prostor i time ga prisiljava da naglasi svoju predmetnost, bar u onom stanju u kojem je naša magija to u stanju učiniti. Da, on je mag pokreta. Kao da nas izvodi iz našeg realnog prostora i odvodi tamo gdje se ništa ne gubi u svojoj ispraznosti, gdje se sve osmišljava pokretom tijela, a, pri tom, se oslobođa tiranije riječi. I Shakespeare je jednom izviknuo spoznavši prazninu govora riječima, izgovarajući, sa unutarnjom intignacijom: riječi, riječi, riječi... Umjetnik Dantes je oslobodio scenski prostor riječi i uveo magiju pokreta. U tu magiju uvodi i gledalište koji, podajući se, spiritualnosti njegovih pokreta, prati, sa oduševljenjem, njegovo tijelo, ruke, lice, postaje saučesnikom jednog misterija u koji ga uvodi Damir Teparić – Dantes. Njegov govor je zagonetan, a on, usprkos našeg osjećanja zagonetnosti, svojim seansama je dao naslov «Deja vu» - Već viđeno! Da li se umjetnik poigrava sa duhovnim ograničenjama našim? Pa ipak: ono što nam on prezentira, jeste, uistinu, već viđeno. Ko od nas nije vidio pokret ruke, glave, bilo kojeg dijela tijela!? Međutim, zarobljenici riječi i njene značenjske tiranije koje se, već odavno, nastoji osloboditi teatar, čiju je okoštalost odbacio balet iz same svoje osnove, mi gubimo iz vida pokret kao sredstvo sporazumijevanja. Ponekad on, uz prisustvo riječi, biva i napadan. Opet nam se nudi Shakespeare kao Sugovornik: kad poučava glumce da odigraju scensku parabolu koju je sam priredio da bi vidio kako će reagirati njegova majka i njen ljubavnik, ubice Hamletova oca, on im kaže da govore smireno i da zrak ne testerišu rukama. Pokret je slijepi pratilac riječi i pojavljuje se, pomalo ekstatično, kad riječju čovjek nije u stanju da dokuči smisao do kojeg bi htio doći, kada ostaje nedorečen. Ili kada vodimo dijalog na jeziku koji ne poznajemo. Ali, uvijek u takvim situacijama se pokret pojavljuje bez prisustva naše svijesti, on se nagonski upliće u govor i to svjedoči, dovoljno rječito, da je pokret duboko ukotvljen u našem biću, da je on primordijalniji od riječi, u njegovome značenjskom korijenu pronalazimo smisao umjetnikove sintagme «već viđenog». Ono, pak, što Dantes pridaje svojojoj spiritualnoj igri, jeste osvješćenje gledališta o značaju pokreta u čovjekovom komunikaciji, o primordijalnosti pokreta u ljudskom sporazumijevanju, da su, zapravo, sva značenja riječi pohranjena u čovjekovom pokretu! Dakako, Dantes se na ispinje na scenu da bi nas poučavao onome što ne znamo; on nam demonstrira i drugu stranu pokreta: njegovu unutarnju pokretljivost koja se daje modelirati, dograđivati i osposobljavati da postane sredstvo – umjetničkog iskaza! On pokret oslobađa svih njegovih efemerija, materijalne inertnosti, kao što vajar od kamene gromade oslobađa oblik, kao Mikelađelo Mojsija, da bi oslobodio čistotu pokreta, njegovu esenciju, očuvao izvornost njegovog plasticiteta i taj plasticitet i tu izvornost prevodio u scenski znak i u scenski govor. Iz toga izvodimo osnovna značenja Dantesovog pokreta. To su: njegova čistota koja nas odvodi do tajne njegove izvornosti i plasticiteta koji se manifestiraju u njegovoj izvedbenosti kao rafinirani umjetnički iskaz. Od tih sadržaja pokreta on gradi svoje metafore, svoje poetske sintagme, svoje scenske parabole, osnovne sadržaje pokreta on prevodi u umjetnost, i to je ono fascinantno čime nas zaokuplja ovaj umjetnik. On je pjesnik pokreta. A to mogu samo oni koji su obdareni demijurškom snagom stvaranja novog. Lirsko je osnova na kojoj Damir Teparić Dantes bazira svoju inspirativnu snagu. To je četvrta komponenta njegovog misterija pokreta. On hvata čovjeka u nekim egzistencijalnim stanjima, a svoja inspirativna stanja dovodi, katkad, do ruba dramskog, a onda načini zaokret i cjelokupan čin prevodi u lirsku skasku, katkada natopljenu, do vrha, humorom i patosom nježnosti. Njegov umjetnički «Ego» smješta se između djetinjske blagosti i oformljene čovjekove zahtjevnosti da svijetom pronosi: DOBRO. Zbog svega toga, u Dantesovim spiritualnim seansama pokreta nalazimo niz značenjskih slojeva koje ga uzvisuju do nivoa jednog od vodećih pantomimičara u europskom prostoru. Tuzla, 4. 4. 2013. Vojislav Vujanović |