TUZLARIJE - KULTURA

03.04.2013.
Kritika predstave ˝ Kabaret kod veselih muškaraca˝
Kabaret – izokrenuta slika svijeta
Piše:Vojislav Vujanović



Virovitički glumci su maestralno savladali poetiku kabareta, a to znači: u govornim dionicama izokrenuti dikciju do stepena kada se u tim rečenicama ukazuje svijet realnog u svojoj izokrenutosti, kada se svijet trivijalizuje, postaje surogat sopstvenog smisla i, potom, amalgamira sa plesom, igrom, pjesmom i svim onim što omogućuje da surogatna strana realnog svijeta poprimi onu cjelovitost u čiju istinitost počinjemo vjerovati.

Ali kabaretski jezik ima jednu komponentu više od standardnog scenskog govora. To je smijeh. Ne smijeh kao popratni elemenat drugih govornih sredstava teatra, već smijeh kao suštastvo kabaretskog govora, smijeh kao melasa u kojoj se rastvara sve što je surogat procesa osmišljavanja života, i od koje se modelira svaka kabaretska figura. Istina, kabaret se, po smijehu, podudara sa komedijom, pa ipak, kabaretski smijeh ima nešto drugačiju boju, on je sveopći i on, za svoje postojanje, nema nikakvih posrednika, materija, koja se nudi za kabaretske figure, mora najprije prevreti u retorti smijeha, da bi mogao biti scenski produktivan.

Smijeh je pijedestal na čiji se pladanj mora položiti svaka istina da bi stekla iskaznu težinu. Istina, ma kakva bila, mora se prelamati kroz smijeh. Pri tom, budući da se materijal za kabaretske figure uzima iz čovjekove realnosti, iz realnosti sopstvene zbilje, smijeh je onaj univerzum u kome se smijemo - samima sebi. To je ona nadnaravna moć smijeha: vidjeti sebe u konkavnom ogledalu, izobličenog u svojoj tragičkoj slici, a, istovremeno, tragičko o sebi i u sebi, transponiramo u – smijeh.

Smijati se sebi znači razumjeti svijet kao iznevjerenu sliku sopstvenog bića. To je vid samootkrivanja i samospoznavanja. Čovjek biva doveden do onog stadijuma kada se obesmišljava ona pjesnikova istina da «čovjek sebi tajna je najveća».

Osnovna težnja Kabareta, uostalom, kao i drugih sredstava iskaza, naročito komedije sa društvenim sadržajem, jeste: pronaći aktere koji dovode naše realno društveno biće do izopačenja i staviti ih na stub srama. Stoga kabaret, nosi u sebi i supstancu hrabrosti: otvorenih očiju gledati u opačine ljudske istine i neustrašivo optuživati subjekte te opačine.

Ali smijeh ima i svoju drugu stranu realnosti. Smijeh potiče iz osunčane strane ljudskog bića što je Bertoldu Brechtu pružilo šansu da teatru postavi osnovni zadatak – da zabavlja! Istina je, teatar mora pružiti svome gledatelju zadovoljstvo da se on, kroz katarzu ( još uvijek nedovoljno protumačen ovaj Aristotelov pojam) dođe do nužne spoznaje samoga sebe i to se može nazvati zabavom.

U kabaretu smijeh je čvorišni njegov elemenat, i, da bi ojačao svoju iskaznu moć, poziva u neposrednu pomoć komponentu zabave. Smijeh i zabava predstavljaju osnovna sredstva otjelovljenje čovjekove istine u trenutku propitivanja njene pune ljudske istine.
Jezik kabareta je, očito, složen jezik, satkan od govora, plesa, pjesme, igre i drugih sredstava koji se ukažu dovoljno vibrantnim da se njima može govoriti istina svijeta sa izokrenutom dikcijom, dikcijom hrabrosti, dikcijom poigravanja sa smislom koji je izgubio svoje životne prerogative. Stoga se, vjerojatno, malo i upražnjava kabare u našim prostorima.

Virovitički glumci su svoju predstavu «Kabaret kod veselih komaraca/ muškaraca) zasnovali na čitavom nizu istina realnosti čiji se smisao u zbilji ukazuje o drugačijem svjetlu od očekivanog. Oni svoju priču započinju pričom o trojici staraca koji se bune protiv determinacija njhovih poodmaklih godina raznim eufoničnim izrazima. A onda, kao da su se feniksovski vratili svojim mladalačkim poletima, odbacuju zmijski svlak svoje starosti i postaju nositelji beskrajno poletne igre, postaju grafemi kabaretskog jezika u koji ugrađuju čudesnu moć govora iz kojega se oslobađaju one njegove suštastvene komponente – smijeh i zabava. Poput musketira, uskaču u prostor scene, i započinju svoj ples, svoju pjesmu, svoju zamanu igru, svoj govorni krešendo koji, u nekim trenucima, prerasta u rečitativ, pa i u čistu pjesmu. Njihova su imena: Draško Zidar, Igor Golub, Goran Koši i Mihael Kurjančić. Njihova scenska imena su: Creutzfeldt, Alzheimer, Perkinson, četvrtom, koji ih prati na na sintisajezeru, jednostavno je ime Dečko.

Svoje razumijevanje kabareta su ovako definirali: Kabaret je kazališna forma koja svakako, na najizravniji i najprihvatljiviji način demistificira i demantira ili potvrđuje «velike istine» zabavljajući, pri tom, gledatelje kroz pjesmu, ples i glumu.
A za sam sadržaj svoga kabareta kažu da će govoriti o temama koje su oduvijek bile pa su tako i danas sastavni dio naših života ... ljubav...politika... život sam i...ne, ne smrt...»

Draško Zidar je prononsijer osnovnih inetncija ovog kabaretskog misterija, on je, kako stoji u afiši odabrao, priredio i napisao tekstualnu podlogu za igru, on je režirao i izradio scenografiju, ali je on i jedan od musketira u samoj igri. On uspijeva da u svome tijelu pronađe onaj vitalitet kojim se grade scenske figure, on pjeva, moćno, sa mijenjanjem intonacije u zavisnosti od određene scenske figure, sa dramskim akcentima kada igru uvodi u proziranje nekog društvenog motiva, ali i omekšava svoj pjev do tananih valera neke ljubavne skaske. On može sve! Igor Golub formulira kabaretske figura kada ih treba podići da zaošijane likovne izgrađenosti, gradi ih čudesnom snagom, lomeći svoju staturu do istinskog scenskog hijeroglifa i objedinjujući svoj pjesmovni luk sa lukom Draška Zidara, najzad, Goran Koši, osim igre i pjesme, unosi u scenski spektakl i neku čudnu, djetinju mekota, saobraznu sa njegovim mladalačkim likom.

Osnovni motiv na kojem zasnivaju svoju igru uzet je iz društvenog života i raščlanili ga na nekoliko segmenata, ali su, sa posebnom nadahnućem «obradili» lingvističku nauku i visoko obrazovanje u Hrvatskoj. Lingvističku znanost hrvatskog jezika rastvorili su u nekoliko «povijesnih» stavki: prahrvatski jezik potječe još od krapinskog čovjeka, zatim prahrvatski, starohrvatski, hrvatskosrpski i novi hrvatski. Svaku od tih stavki ilustrirali su nekim jezičkim obrtom.

Najpotpunije su prikazali moderni hrvatski jezik, posebno ono poglavlje u koje lingvisti pokušavaju očistiti hrvatski jezik od nanosa tuđih leksema ili leksema iz moderne tehnike preobličujući ih u deskriptivne sintagme krajnje obesmišljenosti. U tome radu oni se ne plaše ni trenutačne improvizacije koju su demonstrirali tako što nas upozorili da zaštitimo svoj naziv «burek» jer bi mogao postati «mesno - masni smotuljak».

Uistinu, nastup ansambla teatra Virovitica iz ovog slavonskog grada, koji su bii prisutni na svih dosadašnjih jedanaest festiva Teatra «Kabare» iz tuzle, bilo je čudesno osvježenje i uvođenje u, inače, raznoliki repertoar TKT – festa i kabaret kao jedan od živih scenskih govora, kojem se, na žalost, u naše vrijeme malo poklanja pažnja. Jedna od vjerojatnosti je složeni kabaretski jezik koji od glumca zahtijeva svestrani angažan. A, upravo, naše vrijeme pruža beskrajno obilje materijala kabaretskom scenskom govoru!

Tuzla, 3. 4. 2013.
Vojislav Vujanović


Osmrtnicama ba smrtovnice