TUZLARIJE - KULTURAKritika predstave ˝Nedelja. Juče. Danas. Sutra˝ Besmisao oponašanja Piše:Vojislav Vujanović Beketovi likovi Vladimir i Estragon iz njegove drame «Čekajući Godoa» više su nego prepoznatljivi u likovima Es i Devla Ognjena Obradovića u drami «Nedelja. Juče. Danas. Sutra». Razlike su neznatne. Recimo: Vlademir i Estragon su na brisanom, nedefiniranom prostoru, u blizini ima samo jedno sasušeno drvo, Obradovićevi likovi imaju krevet na sprat, kao da su nekom poplavom zaustavljeni na nekom sprudu, također bez ikakve prostorne identifikacije. U prostor Beketovih junaka ulaze, bar na trenutak, drugi junaci. Nepozvani gosti dolaze i u prostor Esa i Devle, sa izvjesnim identitetom kao Profesorica, Kurva i Goksa. Ipak, najveća je razlika u dijaloškim partiturama: Riječi Beketovih junaka, ispražjenog smisla, padaju na zemlju, teške kao tuč, tom svojom prazninom i izazivaju jezu. Junaci Ognjena Obradovića se doimaju kao sitna kiša koja, također, pada bez smisla. Romor kiše je možda, i najodređeniji teatarski simbol koji reditelj Milan Nešković uvodi u ovaj prostor. A vrijeme protiče poput rijeke bez korita, ostavljajući iza sebe mulj izgovorenih riječi Obradovićevih junaka. Da li je vrijeme apsurda i egzistencijalističke filozofije, koja je vladala polovinom dvadesetog stoljeća koje je Bekat ugradio u svoje djelo «Čekajući Godoa», uspjelo da se odupre svim mogućim pokušajima osmišljavanja, kojima se napinjao moderni čovjek u nastojanju da se uzdigne iznad ništavila svoga egzistencijalnog istrajavanja na ovoj našoj planeti, pa se prelio i u 21. stoljeće? Ako bismo prihvatili kao istinu o Beketovom vremenu, a to nije nemoguće, ipak, očito je da su formulacije ugroženosti čovjekove egzistencije drugačiji danas, možda i strahotniji, i, stoga bi ga trebalo izricati na drugačiji način, podudaran sa besmislom globalizacije i ugrožavanja prirode kao jedinom mogućem staništu čovjekovom. Za izricanje toga apsurda bi trebalo pronaći drugačije paradigme od Beketovih. Uostalom, Beketova paradigma je toliko beketovska da se iz nje ne mogu izlučiti drugačije konzekvence osim – beketovskih. Istina, poetika postmoderne dozvoljava daleko veću slobodu u uspostavljanju međuodnosa između djela koja su nam prethodila i onoga što mi činimo, fenomenologija čitatnosti, pa i palimpsestnosti to najneposrednije omogućuju, pa ipak, u slogu ispisanog se mora prepoznati sopstveno lice koje i prepoznajemo iz vremena koja su nam prethodila. Drama Ognjena Obradovića, ma kako formulirali odnos njegove drame prema Beketovoj drami «Čekajući Godoa», ne radi se o mogućoj prepoznatljivosti, već o preuzimanju same paradigme koja se ispunjava replikama daleko slabijim od Beketovih. Jer – dok Beketove riječi nose besmisao kao svoju inkantaciju potmulosti, kao svoje biće, riječi Ognjena Obradovića se pojavljuju tek kao posrednici između onog što se htjelo i onog što se opredmetilo. U afiši za predstavu navedene su riječi autora drame Ognjena Obradovića od kojih neke uistinu uvažavamo, kao, recimo, one da «u izboru samog teksta kriterijumi ne smeju da budu isključivo komercijalne prirode – šansa za nove pisce treba da bude šansa za nove poetike». Ove riječi bi potpisao svako ko je sklon prihvatanju ideje prosperiteta u svakom vidu. Ali, eksperiment nije preuzimanje gotove paradigme, nemoćan da je dogradiš u suglasju sa sopstvenim trenutkom i sopstvenim osjećanjem svijeta koje može korespondirati sa preuzetom paradigmom. Beketova paradigma obesmišljenosti svijeta jeste i sada živa, a živa je zato što bi bila u stanje upiti u sebe besmisao u kome se mi davimo. A davimo se, između ostalog, u komercijalizaciji svega što bismo htjeli uzeti kao svoju potporu. Boriti se treba sredstvima koja se ne mogu svesti na «Deja vu», jer su već viđena sredstva odigrala svoju ulogu i prestala biti neposredno djelotvorna! Ipak, ne bismo smjeli izgubiti iz vida predanost glumaca u realizaciji zadataka koji su postavljani pred njih. Određuje ih začudna disciplina i doslednost da rediteljeve implikacije prevedu u scenski prizor. I ni u jednom trenutku se nisu pokolebali, izišli iz matrice zadanosti. Čak, duboko su vjerovali u istinitost riječi koje su izgovarali, saobražavali s njima svoje intonativne parabole, do kraja svedenih amplituda. Nekim scenama su uspijevali obezbijediti i određenu scensku ubjedljivost. Jedna od najubjedljivijih scena bila je scena čekanja da pertla sama odveže u kojoj, i pored otvorenog beketovskog daha, ima i nečeg od samosvojnosti uobličenog čina. Pa i blage poetske igre. Ali zato čin sa otvaranjem flaše sa pivom svedena je na farsu u kojoj se izgubila ideja farsičnosti. Farsa je potirala samu sebe! Nažalost, tih aituacija bilo je previše da bismo mogli reći da smo prisustvovali jednoj predstavi zasnovanoj na eksperimentu, na novim jezičkim formulacija. Likove u predstavi su tumačili članovi Beogradskog dramskog pozorišta: Dejan Matić Mata ( Devla), Milan Čučilović (Es), Kurvu je igrala Jelisaveta Orašanin, Profesorku Sandra Bugarski i Goksa Milorad Damjanović. Reditelj i scenograf je bio Milan Nešković, a kostimograf Dragica Laušević. Tuzla, 5. 4. 2013. Vojislav Vujanović |