TUZLARIJE - KULTURAPredavanje povodom nastanka Povelje Kulina bana ˝Za Kulina bana i dobrijeh dana˝ Danas, 29.08.2013. godine, u 10 sati na Filozofskome fakultetu, bit će organizirano predavanje povodom nastanka Povelje Kulina bana. Predavanjima će prisustvovati studenti i studentice Odsjeka za bosanski jezik i Odsjeka za historiju. U nastavku donosimo tekst o Povelji Kulina bana:
Prof. dr. sc. Amira Turbić-Hadžagić, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost
Ima više razloga što se Povelji Kulina bana poklanja velika pažnja: to je historijski dokument koji predstavlja ugovor sa zakletvom kojim njen izdavač - ban Kulin - daje Dubrovčanima slobodu trgovanja u Bosni. Jedan je od rijetkih bosanskih spomenika ali istovremeno i (južno)slavenskih dokumenata, pisan perom, koji je stigao do nas u čitkome stanju, osobito ako se zna da su natpisi na Kulinovoj ploči, koja potječe iz sredine 12. stoljeća, a nađena je 1898. godine u selu Muhašinovićima kod Visokog, isprekidani i znatno oštećeni. Da je za vrijeme vladavine Kulina bana postojala institucija suda svjedoči Ktitorsko-nadgrobni natpis sudije Gradiše koji je pronađen 1964. godine u naselju Podbrežje kod Zenice (danas se nalazi u Muzeju grada Zenice), kao dio kulturnoga bosanskoga naslijeđa iz ovoga perioda. Povelja Kulina bana je najstarija bosanska isprava s našega tla, pisana bosanskim književnim jezikom, ujedno je i najstariji zasvjedočeni štokavski tekst. To je dvojezični dokument. Pisan je latinskim jezikom i latinicom, s prijevodom na starobosanski jezik napisan bosančicom. Tekst Povelje Kulina bana koji je napisan na starobosanskome jeziku bosančicom, slobodno je prepričana sadržina latinskoga teksta. Ovim zasvjedočenim dvojezičnim i dvopismenim spomenikom otvaraju se vrata za povijesni razvoj bosanskoga književnog jezika i njegove diplomatske građe. Također, važno je napomenuti da Povelja Kulina bana najbolje govori o kulturnoambijentalnim uvjetima razvoja poligrafičnosti i polijezičnosti na cijelome području srednjovjekovne Bosne i Huma (danas Hercegovine). Ovaj dvojezični i dvopismeni dokument neprijeporno daje filolozima, lingvistima, historičarima, historičarima prava i drugima poticaj za proučavanje naslijeđene bogate bosanske kulturne baštine. Povelja Kulina bana univerzalnoga je karaktera i neposredno odslikava sve odlike i oblike suživota, humanizma, tolerancije, odnosno poštivanje drugih i drukčijih. Jezično je iznimno dragocjena kao stilistička tvorevina po kojoj će kasnije biti pisane mnoge druge povelje, darovnice, pisma, trgovački ugovori, potvrde, priznanice i zakletve, ali i modeli izražavanja u srednjovjekovnoj Bosni. U ovoj Povelji bosanski ban Kulin zaklinje se knezu Krvašu i svim Dubrovčanima da će im pravi prijatelj biti „odsada i dovijeka“. Svi Dubrovčani gdje god „hode“, gdje god se žele kretati i gdje god budu prolazili, trgujući, bit će dočekivani s pravim povjerenjem i čistim srcem, bez ikakve zlobe. Dokle god u banovoj zemlji budu, neće im od njegovih časnika prijetiti sila, a davat će im savjet i pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Prijevod Povelje Kulina bana na savremeni bosanski jezik: „U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja, ban bosanski Kulin, prisežem / obećavam Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima, pravim vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravo prijateljstvo držati s Vama i pravu vjeru, dokle god sam živ. Svi Dubrovčani, koji hode po mojoj zemlji trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god prolazili, s pravom vjerom i čistim srcem dočekivat ćemo ih bez ikakvoga zla, osim što mi ko dā svojom voljom poklon. I neće im od mojih časnika / vojnika prijetiti sila, i dokle u mojoj zemlji budu, davat ću im savjet i pomoć, kao i sebi, koliko budem mogao bez ikakve zle primisli. Tako mi Bog pomogao i ovo sveto Evanđelje. Ja, Radoje, banov pisar, pisah ovu banovu povelju, od rođenja Hristova tisuću sto osamdeset i devete godine (1189), mjeseca avgusta, u dvadeset i deveti dan, na dan odrubljenja glave Jovana Krstitelja.“ Povelju Kulina bana napisao je pisar bosanske kancelarije Radoje. Historičari smatraju da su u srednjovjekovnoj Bosni uvijek pisana po četiri ista pravna dokumenta: dva primjerka zadržavao je vladar koji piše ili šalje dokument, a dva primjerka su pisana za vladara kome su upućivani ili namijenjeni diplomatski dokumenti. Do danas je Povelja Kulina bana sačuvana u tri primjerka. Napomenut ćemo i, na prvi pogled, uočljive razlike pri usporedbi tri sačuvana primjerka Povelje Kulina bana koji se razlikuju po broju redova latinskoga teksta na latinskome jeziku i bosanskoga teksta na starobosanskome jeziku: primjerak Povelje koji se nalazi u Sankt Peterburgu ima dvanaest redova teksta na latinskome jeziku i dvadeset redova teksta na starobosanskome jeziku. Neoštećeni primjerak Povelje Kulina bana koji se nalazi u Dubrovačkome državnom arhivu pod sign. bec_189 ima devet redova teksta na latinskome jeziku i dvadeset i pet redova teksta na starobosanskome jeziku. Treći njen primjerak, koji se, također, nalazi u Dubrovačkome državnom arhivu, a pod sign. Diplomata et acta, 12. st., pp6 oštećen je s desne donje strane, tj. nedostaje dio pergamenta (ondašnja vrsta papira); ima sedam redova latinskoga teksta i dvadeset i dva reda teksta na (staro) bosanskome jeziku. Danas, nakon 824 godine od nastanka Povelje Kulina bana znamo da je to spomenik starine, sa fonetskim, morfološkim i leksičkim inovacijama. Imamo dosta podataka o njoj: zna se i kada je pisana, za koga i ko ju je pisao, te da je uveliko podstakla razvoj dubrovačke trgovine s Bosnom. Na žalost, ni jedan primjerak Povelje Kulina bana ne nalazi se u Bosni i Hercegovini. |
